Za Amerikance bio je autoritarni diktator, prepreka demokratiji (ili monopolu nad naftom?)
Za venecuelanski narod, sudeći po opštoj žalosti zbog vijesti o njegovoj smrti, bio je jedan od posljednjih nosilaca socijalističke misli u Latinskoj Americi
Ugo Rafael Čavez Frias bio je predsjednik Venecuele od 1999. godine do 2013, kada je preminuo.
Tog petog marta, ispred bolnice u Karakasu u kojoj je Čavez izgubio dvogodišnju bitku sa kancerom, veliki broj njegovih pristalica okupio se uz uzvike „Čavez živi!“, „Svi smo mi Čavez!“...
Venecuelom je zavladala sedmodnevna žalost, a zemlje Latinske Amerike na čelu sa Kubom opraštale su se od jednog od posljednjih revolucionara.
“U popodnevnim časovima 5. marta preminuo je najbolji prijatelj kojeg je kubanski narod imao u istoriji. Imali smo čast da smo sa njim dijelili iste ideale socijalne pravde i podršku za izrabljivane", napisao je tada Fidel Kastro.
Rođen je 1954. godine u siromašnoj učiteljskoj porodici. Studirao je Vojnu akademiju, političke nauke i istoriju, a uzor mu je već od mladih dana bio Simon Bolivar, veliki latinoamerički revolucionar.
Na političku scenu Čavez se pojavio 1992. godine, kada je predvodio neuspješni puč protiv tadašnjeg predsjednika Karlosa Andreasa Pereza, zbog čega provodi dvije godine u zatvoru.
Nakon izlaska '94. godine stvara svoju partiju pod nazivom Pokret za Petu republiku i uz veliku podršku siromašnijih slojeva osvaja vlast.
„Socijalizam 21. vijeka“, kako su često nazivali njegov režim, otpočeo je pobjedom na izborima održanim 6. decembra 1998. godine.
Vlada Venecuele na čelu sa Čavezom prihodima od nafte razvijala je pro-socijalnu politiku sprovodivši niz socijalnih programa i programa u obrazovanju i zdravstvenom sistemu. Međutim, uprkos bogatstvu zemlje, siromaštvo je i dalje bilo rašireno, a glavni problem predstavljale su nestašice i rast cijena životnih namirnica. Opozicija je Čaveza optuživala da loše vodi ekonomiju, te da zemlju uvodi u diktaturu.
Ipak, ovi problemi nisu pokolebali podršku Čavezovoj politici. Ni protesti, glasanja protiv njegove administracije, međunarodne blokade instruisane američkim stavovima, pa ni pokušaj državnog udara nisu uspjeli oslabiti njegovo liderstvo u Venecueli.
12. aprila 2008. godine izvršen je vojni udar prilikom kojeg je opozicija preuzela vlast, ali nakratko. Već dva dana kasnije Čavez se vraća na predsjedniču funkciju, zahvaljujući velikoj podršci među vojnicima.
Svijet ga je upamtio i kao jednog od najoštrijih protivnika američke politike, predvođene prije svega Džordžom Bušom Mlađim, za kojeg je prilikom govora na Generalnoj skupštini UN 2006. godine kazao:
“Đavo je u kući. Đavo je juče došao ovdje, a još i danas se osjetio sumpor, za ovim stolom ispred kog ja sada stojim. Predsjednik SAD, gospodin kog ja nazivam đavolom, došao je ovdje i pričao kao da je svijet njegov”.
Čaveza je, po njegovoj želji, naslijedio Nikolas Maduro koji je na vlast stupio pobjedom na prijevremenim predsjedničkim 14. aprila, kada je pobijedio protivkandidata Enrikea Kaprilesa razlikom 1,5 odsto.