Depresija, nastupi panike, prisilno ponašanje, razni vidovi zavisnosti - sve to može biti programirano već u materici.
Mnoge teze dJeluju nevJerovatno: da li je moguće da dedine navike u ishrani mogu dovesti do infarkta kod unuka? Da li debele žene rađaju više djecu sklonu debljini od majki normalne težine? Da li stres u materici kasnije dovodi do homoseksualnosti?
Izvjesno je u svakom slučaju da su veze između okruženja i bebe u stomaku mnogo tješnje nego što se mislilo. "Nijedno iskustvo se ne zaboravlja“, kaže psihoanalitičar iz Hajdelberga Ludvig Janus, bivši predsjednik Međunarodne istraživačke zajednice za prenatalnu i perinatalnu psihologiju.
Već danas na pojedinim primjerima sasvim jasno je moguće pokazati da uticaji prije rođenja tokom života mogu dovesti do oboljenja. Tako djeca gojaznih majki nasljeđuju sklonost ka dijabetesu. To nema veze sa genima, nego sa navikama u ishrani.
Gojaznost je danas poprimila razmjere epidemije -15 odsto djece između tri i 17 godina u Njemačkoj je gojazno, svako deseto novorođenče teže je od četiri kilograma. "To je teret za cio život“, kaže za Dojče Vele (Deutsche Welle) jedan od istraživača.
Međutim, dugoročno su ugrožene i pothranjene bebe. Odavno je poznato da su alkohol i nikotin otrovi i kada je razvoj u pitanju - ako trudnica redovno pije dijete će biti u prosjeku hiljadu grama lakše, ako puši gubitak na težini je 300 grama.
Čak ako novorođenče poslije porođaja bude dobro njegovano i hranjeno, ostaje dvostruko veći rizik da poslije nekoliko decenija oboli od srca. Paradoksalno, kod neuhranjenih beba šest puta je veća opasnost da obole od dijabetesa.
Rezultati jednog od istraživanja pokazuju da ako se majka nedovoljno hrani dolazi do nedostatka dopamina u mozgu fetusa što kasnije u životu pogoduje Parkinsonovoj bolesti.
I dalje je sporno da li način života majke pogoduje nastanku šizofrenije, sklonosti nasilju ili homoseksualnosti. Ali, sasvim je sigurno da osjećanja majke utiču na duševni život djeteta. Prihvatanje ili odbacivanje fetusa je prvo i centralno iskustvo.
Ne samo pupčanom vrpcom, nego i čulima fetus je vezan sa svijetom osjećanja majke. Ako se ona uplaši, njeno srce brže kuca, krvni sudovi se skupljaju, smanjuje se dovod kiseonika. Životni prostor fetusa se sužava, a preko pupčane vrpce stižu materije koje ga biohemijski programiraju na osjećanje straha.
Neželjena djeca čije majke ne uspijevaju da uspostave kontakt sa njima stvaraju znatno manje oksitocina, hormona vezivanja, koji je značajan za izgradnju međuljudskih odnosa i, prije svega, ljubav između majke i djeteta.
Neželjena djeca više se boje u životu.Depresija, nastupi panike, prisilno ponašanje, razni vidovi zavisnosti - sve to može biti programirano već u materici.
(MONDO)