U Libanu radi 200.000 kućnih pomoćnica, uglavnom strankinja, koje gazde prebijaju, siluju pa čak i ubijaju, za šta najčešće uopšte ne odgovaraju.
Većina uopšte nema slobodne dane, radi i više od 18 sati i zarobljena je u kući, koju napušta samo kad ide u prodavnicu ili da prošeta psa. - Platu rijetko kad dobijaju
U Libanu gotovo svake nedjelje umre po jedna kućna pomoćnica, najčešće samoubistvom, padom pri pokušaju bjekstva od poslodavca ili, pak, kao žrtva neliječene bolesti.
Prema podacima humanitarne organizacije Hjumen rajts voča, u Libanu radi 200.000 kućnih pomoćnica koje, kao i u drugim zemljama Bliskog istoka, gazde prebijaju, siluju pa čak i ubijaju, za šta najčešće uopšte ne odgovaraju jer nacionalni zakoni skoro uopšte ne štite poslugu.
Imati kućnu pomoćnicu koja će živjeti u kući, to je nešto što bogate porodice u Libanu moraju da imaju. One za poslodavce rade sve - od teških kućnih poslova do čuvanja djece, kojoj i pomažu da urade domaće zadatke.
Većina uopšte nema slobodne dane, radi i više od 18 sati i zarobljena je u kući, koju napušta samo kada ide u prodavnicu ili da prošeta psa.
Poslodavci im uglavnom na samom počektu oduzmu pasoše da bi ih sriječili da pobjegnu.
Od obećanja da će dobijati između 150 i 250 dolara (od 100 do 170 eura) mjesečno u zavisnosti od zemlje porijekla, nema ništa.
Obično prva tri mjeseca ne bivaju isplaćivane zbog naknade koju su poslodavci morali da daju agencijama koje obezbjeđuju poslugu, ali ta praksa se nastavlja i dalje u nedogled.
"Svjedoci smo velikog broja slučajeva u kojima poslodavac prebije služavku ako učini 'grešku', slučajno razbije tanjir, loše ispegla veš ili joj zagori hrana na šporetu", izjavio je Rojtersu jedan od istražitelja Hjumen rajts voča, Nadim Huri.
I kada se obarćaju svojim ambasadama za pomoć, pomoć rijetko stiže. Tako na primjer, u ambasadi Šri Lanke samo dva čovjeka su zadužena za rješavanje problema 80.000 ljudi iz te zemlje, koji rade u Libanu.
Međunarodna organzacija radnika je preko Ministarstva za rad osnovala specijalan komitet, koji će u budućnosti odobravati standardizovane ugovore u kojima stoje obaveze i prava radnika i poslodavaca.
Prema riječima šefa Komiteta Abdulaha Razuka, ti ugovori bi trebalo da budu odobreni i u obliku nacrta zakona usvojeni u parlamentu početkom 2009. godine.
Trenutno, ukoliko nisu plaćeni, radnici nemaju bog zna kakav izbor. Oni podliježu sponzorskom sistemu koji ih vezuje za poslodavca i gube pravni status ukoliko pobjegnu od poslodavca koji ih zlostavlja.
Kućne pomoćnice često ne dobijaju novac od svojih gazda zato što oni imaju pogrešnu predstavu o tome koliko će ih posluga zaista koštati.
Oni misle da će svi izdaci biti 150 dolara (100 eura) mjesečno, a zaboravljaju na agencijske troškove, hranu, odjeću, ljekove i karte za posjete porodici.
Indrani (27) iz Šri Lanke je, nakon što je pobjegla od poslodavca, živjela 18 mjeseci u skloništu kojim upravlja humanitarna hrišćanska organizacija Karitas.
"Dobijala sam platu godinu i po dana, a poslije, punih osam godina, nisam dobila ni centa. Gazdarica me je psovala i razbijala čaše o zid svaki put kada sam je pitala za platu", izjavila je Indrani Rojtersu.
"Dobijala sam da jedem samo hljeb i pirinač, voće mi je bilo zabranjeno. Budila sam se u devet sati ujutru, a odlazila na spavanje u pet ujutru. Nije mi bilo dozvoljeno da razgovaram sa svojim roditeljima, oni su mislili da sam umrla", dodala je ona.
Čak i u slučaju da humanitarne organizacije uspiju da ubijede libansku vladu da poboljša pravni položaj kućnih pomoćnica, trebalo bi da se dogodi pravo čudo da bi se prema njima postupalo ljudski, a ne kao da su robovi - zato što ih gazde doživljavaju baš tako, kao robove.
(Tanjug)