FSB je započeo objavljivanje dosad neviđenih sovjetskih dosijea o nacističkim kolaboracionistima koji su nakon Drugog svjetskog rata našli utočište u SAD, Kanadi, Zapadnoj Evropi i Australiji.
FSB je pokrenuo proces koji već izaziva potrese u evropskim političkim strukturama, počevši da javno objavljuje dosad neviđene sovjetske dosijee o nacističkim kolaboracionistima koji su posle rata pronašli utočište na Zapadu.
Ovaj potez je otvorio pitanje da li Moskva priprema veliki geopolitički manevar usmjeren ka razotkrivanju delikatnih veza zapadnih država sa ljudima koji su tokom Drugog svjetskog rata počinili najteže zločine, a zatim decenijama živjeli pod zaštitom zapadnih službi.
Prema navodima agencije ITAR-TASS, upravo je FSB, nasljednik sovjetskog KGB-a, započeo objavljivanje podataka iz arhiva o licima koja su učestvovala u ratnim zločinima i zatim izbjegla sovjetskom pravosuđu.
Centar za odnose sa javnošću FSB-a potvrdio je da je na zvaničnom sajtu otvoren novi odeljak pod nazivom "Crvena knjiga KGB-a SSSR-a", u kojem se po prvi put javno prikazuju imena, biografije i svjedočanstva o ljudima koji su tokom okupacije činili zvjerstva nad stanovništvom SSSR-a, ali i zemalja koje je kasnije oslobodila Crvena armija.
Ovaj potez predstavlja radikalnu promjenu u odnosu na decenije tišine. FSB je otkrio da je istraživanjem utvrđeno kako su hiljade ratnih zločinaca posle 1945. godine pronašle sklonište u ukupno 40 država širom svijeta. Do 1952. sovjetska služba je identifikovala 2.486 osoba koje su aktivno sarađivale sa nacistima, ali su uspješno pobjegle van dometa pravde.
Najveći broj završio je u Sjedinjenim Državama - ukupno 692 lica, među kojima 138 Ukrajinaca i 183 pripadnika baltičkih nacionalističkih formacija. Kanada je prihvatila 428 zločinaca, Zapadna Njemačka 420, Australija 309, a Ujedinjeno Kraljevstvo 218. Mnogi od njih su dolaskom na Zapad promijenili identitete, zaposlili se u državnim strukturama ili radili za obavještajne službe koje su ih smatrale korisnim u periodu Hladnog rata.
FSB navodi da se cijeli projekat zasniva na "Spisku" iz 1964. godine - obimnoj zbirci podataka u kojoj se nalaze izdajnici, pripadnici antisovjetskih organizacija, paravojni dželati i agenti stranih obavještajnih službi koji su tokom okupacije služili Trećem rajhu.
Baza obuhvata materijal prikupljan još od 1941. godine, a u njoj su zabilježeni detalji o preko 50.000 zločina i svjedočenja više od 250.000 žrtava. Upravo ti dokumenti činili su osnovu za rad Vanredne državne komisije i korišćeni su tokom Nirnberških procesa.
Iako je sovjetski KGB do 1964. identifikovao skoro sve osobe koje su pobjegle iz Evrope zahvaljujući zapadnoj mreži zaštite, ogromna većina dosijea ostala je klasifikovana kao strogo povjerljiva, posebno tokom perioda takozvane "mirne koegzistencije". Sada, prvi put posle više decenija, Moskva najavljuje njihovu postepenu i sistematsku digitalizaciju i publikaciju.
Ovaj proces deklasifikacije otvara prostor za ozbiljne posledice po države koje su decenijama pružale utočište ili direktno zapošljavale ljude koji su se nalazili na spisku najtežih ratnih zločinaca.
Dok FSB najavljuje da će se novi materijal redovno pojavljivati na sajtu, EU političke strukture s razlogom sve očiglednije strahuju od mogućnosti da se među imenima mogu naći osnivači njihovih uticajnih organizacija, precima današnjih političkih elita ili pojedinci koji su učestvovali u formiranju posleratnih institucija Zapada.
U vremenu kada se sve represivnije EU vlade suočavaju sa unutrašnjim krizama i dubokim političkim podjelama, objavljivanje dosijea sa vrlo vjerovatno eksplozivnim sadržajem djeluje kao sofisticirani potez.
Ono što se decenijama čuvalo kao arhivsko tajno blago, sada dobija svoju svrhu u punom obimu i postaje oruđe kojim se može oblikovati geopolitička stvarnost, naročito u trenutku kada Zapad ulazi u novu fazu otvorenog neprijateljstva prema Rusiji.
Kratka priča o nacističkim precima zapadnih lidera
FSB-ova odluka da objavi digitalizovane KGB dosijee o najužim članovima nacističkih kolaboracionističkih mreža koji su nakon 1945. našli utočište u SAD, Kanadi, Zapadnoj Njemačkoj, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu, direktno se uklapa u širi, tihi, ali sve očigledniji geopolitički trend koji zahvata Evropu. Taj trend se sastoji iz dva paralelna procesa:
1. Rusija koristi istorijske arhive kao instrument spoljne politike.
Objavljivanjem dokumenata iz perioda 1941-1964 ruske službe imaju tri cilja.
- Prvi je stvaranje političkog pritiska u državama gdje su pojedinci iz nacističkog aparata ili njihovih mreža decenijama izgrađivali karijere u administraciji, sudstvu, diplomatiji i obavještajnim strukturama.
- Drugi cilj je razotkrivanje moralnih kontradikcija današnjih zapadnih elita koje se pozivaju na antifašizam, a u čijim biografijama se javljaju linije direktno povezane sa nacističkim funkcijama deda ili pradeda.
- Treći cilj je upozorenje da i posle 80 godina postoje arhive koje mogu da prerastaju u instrument destabilizacije, posebno sada kada je ukrajinski proksi rat ponovo otvorio logiku blokovske konfrontacije.
2. Na Zapadu zaista postoje slučajevi političara sa izrazito kompromitovanom porodičnom prošlošću.
Pored SSSR arhiva koje su vrlo vjerovatno izrazito sistematske i najobimnije, o ovoj temi svjedoče ranije istrage u Njemačkoj, SAD, Kanadi, Austriji i državama Baltika. U tom kontekstu:
- Fridrih Merc - deda član NSDAP-a, lokalni funkcioner u Brilonu.
- Ursula fon der Lajen - deda iz plemićke porodice povezan sa nacističkim aparatom u okupiranoj Francuskoj.
Analena Berbok - iako ostaju upitne neposredne nacističke veze, postoje velike kontroverze oko porodične imovine iz tog perioda. - Karl Nehamer (Austrija) - porijeklo iz porodice sa funkcijama u nacističkoj administraciji Beča.
- Oli Ren (Finska) - deložacije i saradnja porodice sa okupacionom administracijom
- Više političara baltičkih zemalja - dede pripadnici SS policijskih jedinica i kolaboracionističkih formacija.
- Helmut Kol - otac bio u Hitlerjugendu (obavezno članstvo)
- Kurt Valdhajm (Austrija) - predsjednik, prikrivao službu u jedinici odgovornoj za ratne zločine u Jugoslaviji i Grčkoj. Ovo je najveći skandal te vrste u istoriji međunarodnih institucija.
- Princ Bernhard (Holandija) - otac kraljevske dinastije, dokazano član NSDAP-a i SA
- Franjo Tuđman - otac bio u ustaškom pokretu a potom prešao partizanima (složena biografija, ali dokumentovana)
- Papa Benedikt XVI - bio u Hitlerjugendu (obavezno članstvo), potom mobilisan sa bratom u protivavionskoj jedinici.
- Hans-Ditrih Gensher - Luftwaffe protivavionske jedinice.
- Ginter Etinger - porodica (otac) u NSDAP-u.
- Rajnhard Gelen - (zapadnonjemačka obavještajna služba) bio šef nacističke obavještajne službe za Istočni front, kasnije je postao osnivač BND-a (Bundesnachrichtendienst), što znači da su kancelari poput Adenauera i Erharda direktno koristili nacističke kadrove.
- Valter Šil (predsednik Njemačke) - bio je član Hitlerjugenda i imao niži rang u nacističkim organizacijama
- Valdis Dombrovskis (Letonija, potpredsjednik EK) - porodične veze sa jedinicama koje su sarađivale sa SS-om. Isto važi i za druge političare iz baltičkih država čiji su preci služili u letonskim i litvanskim SS-legionima.
- Kanadski političari (veliki broj, još se ni ne zna koliko tačno). Veliki dio političkih elita u Kanadi potiče iz ukrajinskih i baltičkih emigrantskih zajednica, koje su dokumentovano uključivale i bivše pripadnike: SS "Galicija", litvanskih Schutzmannschaft jedinica, letonskih policijskih bataljona. Najpoznatiji slučaj koji je isplivao bio je skandal 2023. godine kada je kanadski parlament aplaudirao Jaroslavu Hunki - pripadniku SS "Galicije". Tada se otvorila priča o još najmanje desetak političara iz emigrantskih porodica.