Sva ova pomoć se ne pruža tek tako, već kao reakcija na rat Rusije protiv Ukrajine.
Brojne zemlje, posebno iz Evrope i Sjeverne Amerike, podržavale su Ukrajinu od početka rata finansijskom i humanitarnom pomoći, ali i isporukom oružja, piše Dojče vele. Sva ova pomoć se ne pruža tek tako, već kao reakcija na rat Rusije protiv Ukrajine. Ovo je važna tačka u pravnom smislu, kako naglašavaju stručnjaci za međunarodno pravo.
Povelja Ujedinjenih nacija (UN) kaže: U svojim međunarodnim odnosima, sve članice će se uzdržavati od bilo kakve prijetnje ili upotrebe sile, nespojive sa ciljevima Ujedinjenih nacija, a koja je usmjerena protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države.
Rusija svojim ratom krši ovu zabranu nasilja od 24.2.2022. Prema Povelji UN, Ukrajina stoga ima pravo na samoodbranu. A to pravo se može ostvariti "pojedinačno ili kolektivno". Ako se Ukrajina brani od ruskog napada, to je očigledno pokriveno međunarodnim pravom.
Drugim zemljama je dozvoljeno da podrže Ukrajinu u tome, uključujući i vojnu podršku. Ovo uključuje isporuku oružja i misije obuke kao pomoć individualnoj samoobrani. "Čak i raspoređivanje oružanih snaga koje se bore rame uz rame sa Ukrajincima bilo bi opravdano iz perspektive međunarodnog prava kao kolektivna samoodbrana", kaže Markus Krajevski, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Erlangen-Nirnberg.
Međutim, Njemačka i njeni NATO partneri su isključili mogućnost učešća njihovih trupa u borbama jer se plaše da bi rat tada eskalirao. I to bi bilo legitimno sa stanovišta međunarodnog prava. "Zato što je svaki hitac koji Rusija trenutno ispaljuje u Ukrajini nastavak kršenja međunarodnog prava. Rusija bi se ponovo ponašala u skladu sa međunarodnim pravom tek kada bi povukla svoje trupe iza svojih granica", rekao je Markus Krajevski.
"Sama isporuka robe nije dovoljna"
Isporuka borbenih tenkova "Leopard 2" Ukrajini ne čini Njemačku "stranom u ratu". U međunarodnom pravu nema tog automatizma. Umjesto toga, Ženevska konvencija pretpostavlja da je država uključena u sukob samo ako su njeni vojnici direktno uključeni u borbe.
"Samo aktivnim i koordinisanim učešćem sopstvenih oružanih snaga u borbenim operacijama država postaje 'strana u ratu'. Puka isporuka robe - tenkova, aviona, šlemova - nije dovoljna za to, a obuka na ovim sistemima ne mijenja tu procjenu", kaže profesor Matijas Herdegen, ko-direktor Instituta za međunarodno pravo Univerziteta u Bonu.
Pravne implikacije statusa "strane u ratu"
Značenje termina "strana u ratu" ili "konfliktna strana" je već ograničeno, prema obojici stručnjaka za međunarodno pravo: "Svako ko vodi ovu diskusiju već je u izvjesnoj mjeri podlegao ruskoj propagandi. Zato što se stiče utisak da postoji prag iznad kojeg Rusija može legitimno da napadne Njemačku", kaže profesor Markus Krajevski.
Ali to jednostavno nije slučaj, kako objašnjava profesor Herdegen: "Čak i da Njemačka postane strana u sukobu, ruski vojni udari protiv Njemačke bi i dalje bili zabranjeni Poveljom UN. Shodno tome, status 'strane u sukobu' ne znači da Rusiji treba dozvoliti da napadne Berlin , na primjer. U ovom slučaju, samo vojne jedinice koje su uključene mogu biti napadnute na licu mjesta", kaže on.
"Ne ograničavajte se na sastanak"
Pored upotrebe sopstvenih oružanih snaga u borbi, postoji još jedan način da se postane "strana u ratu": „Ako Putin želi da napadne Njemačku i to učini, Savezna Republika Njemačka će takođe postati strana u sukobu - htjela to ili ne", kaže Herdegen. Dakle, javna rasprava ne bi trebalo da bude ograničena na ovaj termin, smatra stručnjak za međunarodno pravo iz Bona.
Principi za učešće u sukobu analogno se primenjuju i na moguću predstojeću debatu o isporuci borbenih aviona: sama isporuka opreme i sistema naoružanja ne bi podrazumijevala učešće u ratu, već samo podršku. Intervencije, na primjer piloti vazduhoplovnih snaga, ili misije na licu mjesta bi se tada morale drugačije procjenjivati. Međutim, i jedno i drugo bi bilo obuhvaćeno pravom Ukrajine na samoodbranu i time legitimno prema međunarodnom pravu.