Od početka ruske invazije na Ukrajinu glavna preokupacija svih medija na Zapadu bila je koju je strategiju i taktiku je Rusija primijenila u invaziji na Ukrajinu? Da li se ova vojna operacija razlikuje od one u dva navrata u Čečeniji i posljednje u Siriji?
Reklo bi se mnogo pitanja, a malo odgovora. Takođe mnogi su mislili da je ruska vojna operacija trebalo da započne po uzoru na zapadne. Međutim, ovaj put ruska vojna operacija je počela znatno drugačije od svih dosadašnjih, a osnovna razlika u odnosu na ono što smo videli dva puta u Iraku 1991. i 2003. u Avganistanu 2001. i NATO agresiji na SRJ bilo je ta što je kopnena ofanziva bila pokrenuta bez prethodne vazdušne pripreme koja bi trebala da traje 4-7 ili 14 dana.
Kao ilustraciju dovoljno je primijetiti da je kopneni dio operacije Pustinjska oluja 1991. počelo posle 37 dana pripreme. Ali, kakva je uporedivost sa Ukrajinom neko bi upitao? Pa, nikakva. Irak je po površini za trećinu manji od Ukrajine, ali je država koja je skoro 57 odsto površine pod pustinjom. Takođe Amerikanci su u prvom napadu na Sadama Huseina angažovali 2.000 što borbenih što pomoćnih aviona.
Kad se ta cifra uporedi sa onim što su Rusi angažovali u napadu na Ukrajinu, ta brojka je tri puta bila veća od brojke koju je angažovao ruski generalštab. S druge strane nametnulo se jedno logičko pitanje da li je Rusija mogla da uradi isto ono što su Amerikanci, da je najprije krenula u "omekšavanje" Ukrajine prije izvođenja kopnene operacije - ne nije moglo.
Prvo, opet veličina teritorije, kao i prirodni faktor, šume, šumarci, doline, brda, polja… Usljed nedostatka kopnenog djelovanja i brzog prodora ukrajinska PVO mogla je imati široku slobodu djelovanja, kako po ruskim avionima, tako i da izvede uzvratne udare na Rusiji i Bjelorusiji.
Dovoljno je podsjetiti da je granica Ukrajine i Rusije duga 1926 kilometara. Neko bi postavio pitanje, pa u čemu je ruska vojska onda postavila uspjeh? Odgovor bi bio u tome što je za samo dva do tri dana ruska vojska pomjerila zonu potencijalnog djelovanja raketa i artiljerije na nekim mjestima od 100 do 190 kilometara prije svega od Krima koji je bio na nišanu ukrajinskih balističkih raketa Točka-U, tako i dalekometne artiljerije prije svega višecevnih bacača Uragan i Smerč.
Suština operacije na istoku Ukrajine prema neimenovanom izvoru upućenom u detalje rata u Ukrajini je bila da se stvori ogroman luk prema zapadu kako bi se kopnena granica oblasti Donjeck i Lugansk zaštitila od granatiranja od Mozira do Simferopolja. To je bio cilj neočekivane i brze kopnene ofanzive kako bi se pomjerila linija sa koje Oružane snage Ukrajine mogu da borbeno djeluju.
Posle ove široke vojne analize dovoljno je uvidjeti da je ruska "specijalna vojna operacija" pokrenuta bez ikakvog "omekšavanja" ukrajinske vojske iz vazduha. Kurirov izvor navodi da je time morao biti riješen niz kompleksnih zadataka.
Kako on navodi time su riješena četiri kompleksna zadatka:
- Postignuto je operativno iznenađenje udarom na Ukrajinu;
- Neočekivani i brzi prodor ruskih snaga u dubinu teritorije Ukrajine omogućio je niz povoljnih akcija poput brzog prelaska Dnjepra kod Kahovke i Hersona, što se već sad navodi kao veliki podvig i uspjeh;
- Velika ofanziva koja je obuhvatila pravac od Krima do Kijeva vezala je za sebe veliki broj aktivnih i rezervnih snaga ukrajinske vojske širom Ukrajine, što je onemogućilo bilo kakav veći manevar organizovanih vojnih rezervi od zapada ka istoku prema Donbasu i Lugansku koji su postali nemogući već u prvim danima rata, pa su Ukrajinci morali da upotrebljavaju postojeće snage koje su imali na terenu.
- Brza i neočekivana ofanziva bez vazdušne pripreme omogućila je da se linija raketno-artiljerijskog djelovanja pomjeri za više stotina kilometara. Upravo zahvaljujući tome Krim, i veći djelovi regiona Rusije i Bjelorusije koji se granice sa Ukrajinom postali su koliko toliko bezbjedni od raketiranja balističkim raketama i projektilima dugog dometa.