Jedan od najvećih draguljara 20. vijeka, umjetnik koji je pravio nakit za Koko Šanel i najslavnije glumice svijeta, bio je sicilijanski plemić.
Iako je njegov društveni život bio buran, vojvoda Fulko di Verdura nikada se nije oženio. Nije imao ni djece. Kada je umro, 1978. godine u Londonu, s njim se ugasila plemićka loza porodice Santo Stefano dela Serda.
U poslednjoj želji, ovaj neobičan čovjek i veliki umjetnik tražio je da se njegov pepeo prenese iz Londona i sahrani u porodičnoj grobnici u Palermu, na Siciliji, ostrvu odakle je i potekao i za koje su ga vezivali najljepši dani.
Fulko Santo Stefano dela Serda, vojvoda od Verdure (1898–1978) bio je poznati sicilijanski umjetnik, draguljar. Njegov život, poput djela koja je stvorio, od samog početka ličio je na legendu. Između tridesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, važio je za vrhunskog, nenadmašnog kreatora nakita. Njegov bliski prijatelji i saradnici bili su modna kreatorka Koko Šanel, slikar Salvador Dali i kompozitor Kol Porter.
Nježni, ali veseli plemić sa Sicilije crtao je zapravo od najranijeg detinjstva. I tako je jednoga dana, iz ušuškanog, takoreći nestvarnog života u bogatoj vili, odlučio da se otisne u svijet. To je učinio na neobičan način. Krenuo je najprije u Veneciju, a zatim u Pariz ponevši sa sobom samo malu kartonsku kutiju. Šta je u njoj nosio? Bojice!
Selio se od rođaka do rođaka. Iz dvorca u dvorac. Razume se, bogatstvo ne bi vrijedelo da Fulko zaista nije bio veoma obdaren i izuzetno vrijedan, piše "Politikn Zabavnik".
U Veneciji ga je 1925. godine, na prijemu kod rođaka, prijateljica Linda Porter, supruga Kola Portera, upoznala s Francuskinjom Koko Šanel. Kasnije će Fulko isticati da je ona bila najmodernija i najotmenija žena koju je ikada sreo i prva koja je imala povjerenja u njega.
Iz Pariza gde je za kolekcije Koko Šanel osmislio osobene narukvice s malteškim krstovima od dragog kamenja, otisnuo se u Sjedinjene Američke Države. Takoreći, pravo na Petu aveniju. U Njujorku je nastala marka jedinstvenog nakita "Verdura". Veliki dio namijenio je holivudskim filmskim zvijezdama, svojim prijateljicama.
Fulko di Verdura sklopio je oči u Londonu u osamdesetoj godini. Samo nekoliko godina ranije napisao je autobiografiju - "Srećna leta".
Kad ga je ujeo pas, ujeo je i on njega
Budući draguljar pripadao je jednoj od najstarijih i najbogatijih sicilijanskih plemićkih porodica. Čovjek koji je iz korena izmijenio izgled nakita u 20. vijeku proveo je detinjstvo u sjaju i raskoši. Porodica je živela lagano i opušteno, među dragocenostima, freskama (od kojih se ističe portret Karla Velikog), goblenima, slikama, jedinstvenim ukrasima i rijetkim knjigama...
Roditelji su se postarali da dječak i njegova starija sestra dobiju vrhunsko obrazovanje. Uz njih je stalno bila guvernanta Engleskinja Ajlin Brenan. Od Marije-Favre, bake po majci, naslijedio je ljubav prema operskoj muzici koju su zajedno slušali. Između ostalog, on i sestra imali su i veliki broj kućnih ljubimaca. Pse, mačke, pavijane, kao i kamilu koju je Fulko nazvao Momo.
U biblioteci porodične kuće desetogodišnji Fulko našao je knjigu o Rafaelu. Nije zaboravio taj događaj, već ga je kao sedamdesetsedmogodišnjak opisao:
"Kao da sada gledam sebe kako nosim dragoceni tom o Rafaelu u Beli salon... Sedam na divan okrećući stranice sa kojih me posmatraju ta predivna i vedra lica..."
Odrastao u svijetu raskoši koji se približavao neslavnom kraju i propasti, Fulko di Verdura pokazivao je uvijek tu osobenu odbojnost, tačnije nezainteresovanost prema stvarnim zbivanjima i materijalnim dobrima. Doduše, sudbina je htjela da do njih lako dođe kada ih je sve izgubio.
Njegov pogled na svijet bio je na izvjestan način iščašen. Na primjer, kada mu je umro otac, sa svim novcem koji mu je preostao, Fulko je u porodičnom dvorcu priredio nezaboravni bal u znak sjećanja na vojvodu. Prisustvovali su prinčevi i predstavnici plemstva iz čitave Evrope. Fulko je tako potrošio poslednju paru.
Ostao je dvorac prepun umjetničkih predmeta. A on je ipak odlučio da ode u Veneciju. Tamo ga je na jednom prijemu ujeo pas. Odmah mu je uzvratio. I on je ujeo njega!
Vila Nišemi gdje se rodio Fulko di Verdura nalazi se na brežuljku u sjevernom kraju Palerma. U stvari, to je kuća porodice Fulkove majke - Valguarnera. Godine 1987. poslednji potomci, Maita Valgaurnera i Marija Valguarnera - princeza Romanov, poklonile su dvorac gradu Palermu.
Inspiracija je svuda, najviše u moru
Iako mu pomoć bogatih rođaka nikada nije bila uskraćena, Fulko nije prestajao da radi. Pažnju je skrenuo napravivši niz neobičnih narukvica za Koko Šanel. Vojvotkinja od Vindzora, ali i filmske dive - Greta Garbo, Marlen Ditrih, Lana Tarner, Ketrin Hepbern, Lorin Bekol i Džin Tirni - grabile su se oko Fulkovog nakita.
Helena Rubinštajn nije mogla da zamisli izlazak bez nekog komada nakita s potpisom Fulka di Verdure. Svakako je bio važan i susret sa Salvadorom Dalijem koji je u njegovom nakitu video ovaploćenje ukrasa sa sopstvenih slika. Zapažena je bila njihova izložba u Njujorku 1941. godine.
Kao zanatlija. Vojvoda od Verdure stalno je napominjao da mu više prija kada ga nazivaju zanatlijom draguljarom nego vojvodom. Nikada nije uzeo američko državljanstvo, premda je u Americi bio poštovan. U stvari, nikada nije htio da se odrekne svoje sunčane Sicilije.
Možda se zato u njegovim djelima lako naslućuje atmosfera osunčanih sicilijanskih dana upamćenih kao bajka iz djetinjstva. Čuda i lepote prirode - leptire i ruže od dijamanata i poludragog kamenja, mirišljave maline od rubina, mišiće od opala, kamile s grbama od bisera - Fulko je lako, kao čarobnim štapićem, pretvarao u ukrase.
Na pitanje gde nalazi nadahnuće, Fulko di Verdura uvijek bi govorio da je ono svuda. Međutim, istoričari umjetnosti lako su otkrili da je podstrek bila vizantijska umjetnost, sicilijanski barok, ali i Tijepolova platna. A iznad svega - more.
Među njegova najzapaženija djela spada "Verdurin turban" načinjen od prirodne školjke okovane hrizolitom i tirkizom. "Broš iz Ravene" nadahnut je portretom carice Teodore s mozaika u crkvi San Vitale u Raveni.
Poslednjih godina života nije pravio nakit. Posvetio se slikarstvu i pisanju. Njegova slava ni tada nije prestala. Živio je povučeno, okružen knjigama, dragocjenim i rijetkim predmetima, zaronjen u sjećanja na zlatno djetinjstvo, vrijeme koje se nikada neće vratiti.
Sve poslove prepustio je svom dugogodišnjem partneru Džozefu Alfanu koji je preduzeće prodao 1984. godine. Nakit sa zaštitnim znakom "Verdura" ostao je dok vojvoda zanatlija počiva mirno u porodičnoj kapeli na groblju u Palermu.
(MONDO)