Kad neko poznat primijeti "pa ti mi pola familije sa'rani", glupo je reći, al' toplo mi je oko srca, kaže jedan beogradski grobar.
Ne može svako da bude grobar! Za to su potrebne jake ruke - da iskopaju i zakopaju bar jednu raklu dnevno, izdržljiva leđa - da ne bi "pukla" pod teretom spomenika koji se svakodnevno spuštaju i dižu i "normalna" glava, koja može da podnese sve stresove profesije.
U ovome je jednodušno svih dvanaest grobara beogradskog Novog groblja koji, kako kažu, "viđaju ono što ljekari nisu mogli da izliječe". Oni i pored svog posla na svako pitanje odgovaraju šalom.
"Mi se svakodnevno ubijamo od posla i na kraju kao da ništa nije bilo", kažu u svom maniru.
Dan obično počne demontiranjem spomenika pod kojim će neko novi uskoro da se smjesti i za to je potrebno bar šest radnika.
Oni uz bučno "jamo, ajmo, još malo" i "naučnu" pomoć poluge i letve pomjeraju mermerne ploče ili skulpture od nekoliko stotina kilograma. Grobari ovo zovu jutarnjom gimnastikom od koje se svi dobro oznoje i zajapure.
Kopanje rake se radi u tandemu i, iako tvrde da su svi parovi promjenljivi, Jovica i Stojan zvani Ujka izgledaju više nego uigrani. Jovica pušta lakših gornjih pola metra starijem kolegi jer ga štedi "da bi opet mogao da ga oženi". Prva ga je žena navodno "manula" zato što joj nije rekao šta je po zanimanju.
"Ja sam svojoj odmah priznao", kaže Jovica i onda dodaje ozbiljnije da se nikada nije stidio svog posla.
"Bilo je i takvih. Kad vidi nekog poznatog, krije se iza spomenika. Pogotovo ako je u pitanju djevojka".
Ujka se na šalu ne ljuti i uveliko lopatom izbacuje zemlju koju laički zovemo "ilovačom", iako grobari prave jasnu razliku između ove rastresite i one vlažne i masne iz nižih dijelova groba.
Onda mijenjaju mjesta, Jovica ulazi u raku i ne staje dok ne naiđe na komade istrulilog pokrova i kosti prethodno sahranjenog pokojnika.
"Samo kosa nikada ne trune", znalački objašnjava čisteći ašov i lopatu špahlom, takozvanom grobarskom olovkom.
Poslije podneva slijede sahrane, polaganje urni i otvaranje grobnica, što je fizički lakši posao ali povlači sa sobom drugačija iskušenja.
"S mrtvima je lako, problem je sa živima", kaže ne bez gorčine, jer uvijek se nađe neko, ne "glavni" već iz šire okruženja preminulog, kome smeta zašto je neki vijenac stavljen ukrivo.
"Da smo sami svašta bi' mu rek'o al' ne ide pred dvjesta ljudi", kaže Ujka, kao da ponovo preživljava neprijatnost.
Na neke stvari nikada ne može, kaže, da se navikne. Kada umre dijete, suze same klize i poslije tri decenije radnog staža.
"Najbolje smo godine ostavili ovdje i iako mislim da je svaki posao dobar nikad ne bih dao sinu da bude grobar", kaže Jovica.
(MONDO)