Srpski je počela da uči, kako sama kaže, iz hira! I posle dvije i po godine govori ga gotovo bez greške. Ne muče je padeži, glagoli i rodovi, žargon
Kristin Lindel (23), djevojka iz Kalifornije, u Srbiji nema ni korjene, ni dečka, a ipak o našoj istoriji, kulturi, životu i običajima zna mnogo. Od kada je počela da uči srpski jezik, dolazi svake godine u naše krajeve... Ovdje je, priča, osjetila čari i “Egzita”, i Guče, Zlatibora, Oplenca, beogradskog meteža, čak i demonstracija, na kojima je, sjeća se, prošla - kao "bos po trnju".
Jedino, priznaje, nije uspjela da razumije sasvim damare kafane. Mada joj je "Stani, stani, Ibar vodo" veoma lijepa pjesma, više joj prija Ekatarina Velika.
Već najesen namjerava da, iz Sijetla, u kome trenutno živi, ponovo krene put Beograda.
"Sve je počelo prije oko dvije i po godine, na jednom predavanju profesora koji je govorio o sociolingvističkoj istoriji jezika koji smo na Univerzitetu u Vašingtonu učili kao BCS (bosansko-hrvatsko-srpski). Slušali smo o uticaju politike na pitanje da li je nešto jezik ili dijalekt, i to hoće li jezik umrijeti ili preživjeti kada se promijeni njegova okolina", započinje priču Kristin. "Naučili smo sve, od Vuka Stefanovića Karadžića i Ljudevita Gaja do danas. Bila sam fascinirana - istorijom, kulturom i književnošću regiona, razlikama i sličnostima između današnjih jezika. I srećom, čim se predavanje završilo, imala sam priliku da putujem na Balkan s grupom studenata sa mog univerziteta. Obišli smo čitav region, oduševljena sam ovim dijelom Evrope, ali Beograd mi se najviše dopao".
Čim se vratila u Sijetl "bacila se" na intenzivno učenje srpskog. Krenulo je od psovki, "dobar dan" i "doviđenja". Najteže su joj, kaže, i dan danas razlike među srpskim, hrvatskim i bosanskim...
Treba mi "fork", ali ne znam gdje da to zovem viljuška, a gdje vilica. Kad sam u Beogradu, teško mi je da čitam znakove pisane ćirilicom, a kad sam u Zagrebu, nemam pojma šta je, bre, ovo "zračna luka", otkriva ona svoje dileme. "Trudim se da naučim sve tri verzije, ali sam navikla da govorim samo srpski, jer provodim najviše vremena u Beogradu. Iz Srbije, koju sam obišla od Subotice do Preševa, ponijela sam neka divna iskustva" - bila cijelu noć budna na "Egzitu", igrala na stolu u Guči, vidjela mozaike na Oplencu i divlje cvijeće na Kopaoniku. "Najviše vremena provela sam u Beogradu - na Adi, hodajući ulicama u centru, obilazeći splavove..."
I naglašava, u Srbiji je stekla mnogo prijatelja. I u Sijetlu se druži sa ljudima iz nekadašnje Jugoslavije, koji joj, kaže, mnogo pomažu.
"Danas o Srbiji znam mnogo više i drugačije je doživljavam nego nekada. Kada sam prvi put dolazila, trudila sam se da ne ostavim utisak odvratnog Amerikanca, koji nema predstavu o ostatku svijeta. Na ruci sam pisala kako se kažu neke riječi. Pa mi nije bilo jasno zašto me konobar gleda u čudu, kada mu za donijeto piće, sa širokim osmjehom, umjesto hvala, kažem doviđenja. To mi se danas ne bi dogodilo", zaključuje Kristin.
Za diplomski rad Kristin Lindel pisala je o mogućnostima mladih Srba da putuju u inostranstvo. U obimnom radu od 130 stranica, anketirala je 1.740 mladih Srba. Detaljno je analizirala njihove odgovore, a jedan od rezultata pokazao je da 95 odsto ispitanika jeste putovalo izvan zemlje. Saznala je i da iskustvo u inostranstvu nema uticaj na njihove odgovore, kao i da oni koji manje putuju, takođe, imaju afirmativne stavove o Evropi. Jedina manjkavost rada je, smatra ona, što su anketirani bili uglavnom studenti Beogradskog i Novosadskog univerziteta, što nije reprezentativan uzorak.
"TEK posle nekoliko mjeseci navikla sam se na neke običaje, recimo, da se prijatelji ljube kad se pozdravljaju ili da ne smijem da budem bosa ni u kući, jer ću se razboljeti. Ja sam Kalifornijka, što znači da sam veliki dio života provela bosa - i još sam živa", otkriva Kristin svoje nedoumice.
(MONDO)