"Novosti" prenose deset stvari koje prožimaju život svakog ko je vaspitan na „srpski način“ makar se on često sudarao sa logikom.
Srbin će gosta iz inostranstva prvo odvesti u „svoju“ kafanu. Za astalom će mu, uz domaću rakiju, pojasniti zašto Srbiju svijet ne razumije, podsjetiti ga na careve, kraljeve i srpski inat... Naručivaće ture i prije nego što se čaše isprazne i naravno, neće mu dati da plati. Razbacivaće se bakšišom kako bi pokazao koliko su Srbi galantni, a potom će se hvalisati svojim ljubavnim vezama...
POLITIKA
Politika je u Srbiji početak i kraj. Malo se ko ne osjeća pozvanim da „akademski“ diskutuje o aktuelnim temama, bez obzira da li se rasprava - i to obično veoma žustro - vodi u kafani, kancelariji ili na krsnoj slavi.
"Kod nas je politika dio svakodnevice i kulture življenja. U nju i fudbal se svako razumije" kaže i Slobodan Antonić, politički analitičar. Ona je i danas, ali u prošlom vremenu, bila veoma česti uzrok svađa. I ranije su ideje kako treba voditi politiku dijelile Srbiju i to na „karađorđevićevce“ i „obrenovićevce“, „naprednjake“ i „radikale“, partizane i četnike...
Antonić podsjeća da su prepucavanja postojala, ali da to u zemlji koja je u ovom i prošlom vijeku ratovala desetak puta svakako nije bez razloga jer upravo od politike zavisi dobar dio naše egzistencije. Ipak, i tu Srbi pomijeraju granice. I to ne samo u izuzetnom interesovanju već i u - pristojnosti.
"U inostranstvu se dva pitanja doživljavaju kao veoma nekulturna", poredi Antonić. "To su: kolika ti je plata i za koga glasaš, a kod nas su upravo ona dio uobičajene konverzacije".
MITOLOGIJA
I mada istoričari podsjećaju da Srbi podjednako veličaju i svoje uspjehe i neuspjehe, da je u banalnim raspravama i dalje „aktuelan“ argument Dušanovih granica, a „narod nebeski“ se poput oreola vrti čak i u političkim kampanjama, Slobodan Antonić smatra da je opčinjenost našeg naroda mitologijom sasvim - na mjestu. On dodaje da potezanje prošlosti nije srpska boljka i da su joj skloni i mnogi drugi narodi, a naročito oni sa bogatom prošlošću. Ovim sindromom „obdareni“ su čak i Amerikanci, bez obzira što im je nacionalni identitet novijeg datuma.
PSOVKE
Engleze možda ne možemo da pobjedimo u fudbalu, ali smo u psovkama šampioni - stoji na sajtu „Vukajlija.com“, koji se bavi domaćim slengom, a naročito onim dijelom koji Srbi rado potežu - psovkama. Sociolozi ističu da je raseljenost i kosmopolitski duh Srba po svijetu doprinosi da čak ni psovke koje su upućene najužoj familiji ne doživljavamo fatalistički. Iako Srbi za sebe vole da kažu da su nebeski narod, oni psuju i samog Tvorca, pa je psovanje Boga, crkve, krsne slave i svetaca postalo sastavni dio istog psovačkog repertoara u koji su uvršćeni i bliži i dalji članovi porodice, sunce, hleb, političari... Rječju, Srbi češće psuju nego što jedni drugima zažele „dobar dan“, a ukoliko žele da poentiraju stepen familijarnosti s nekim, sa ponosom tvrde da su s dotičnim na „j... si mater“.
I dok lingvisti pokušavaju da odbrane nacionalno dostojanstvo tvrdnjom da su, primjera radi, Englezi „obogatili“ jezik Šekspira sa 7.500 psovki, Mađari su smislili oko 5.000, dok se Srbi mogu posramiti zbog „simboličnih“ 4.000 psovki.
INAT
Ultimatum, pokazalo je „nacionalno iskustvo“, u ovim krajevima nije bio dovoljno ubjedljiv metod pregovaranja. Srpski ucjenjivači, iako su često uspjevali da na kraju ostvare svoje zamisli, nisu tako lako izvojevali pobjede. A često je u ovim međunarodnim dijalozima, kod Srba inat ustupao mjesto argumentima. Čak je i Skot Tejlor, kanadski ratni izvještač, koji je obišao gotovo sva važna ratišta svijeta, napisao knjigu o Srbima i dao joj naslov - „Inat“.
Inat je glavna odlika srpskog mentaliteta i riječ koja u engleskom pa i mnogim drugim jezicima nema čak ni adekvatan prevod, ali se može opisati kao „raditi nešto u korist sopstvene štete, ali ostati pri svome“, pisao je Tejlor.
KAFANE
Kafane su u Srba dostigle nivo kulta. Ne samo što se Srbi diče svojim boemskim talentom, što svrstavaju bakšiš u svoj izum i što se svi putevi završavaju za kafanskim stolom, sve se više poslovnih sastanaka zakazuje upravo u kafani.
Dejan Urošević, upravnik „Tri šešira“, jedne od najstarijih beogradskih kafana podsjeća da su boemsku Skadarliju upravo i proslavili ljudi koji su tada bili učeni, pa je i danas ostao taj običaj da se poslovi češće sklapaju u kafani nego u kancelariji. "Primjećujem da i u inostranstvu posežu za sličnom praksom što govori da su i drugi uvidjeli da je veća korist kada se spoji lijepo sa korisnim", zaključuje Urošević.
PODJELE
Teško da bi se i dva Srbina lako mogla usaglasiti, a kada ih je više to je gotovo nemoguće. Sloga je već vijekovima nedostižni domet srpske nacije. Podjelama su bavili srpski intelektualci od pamtivijeka, ali niko zapravo nije dokučio što je sjeme razdora. Poslijednji koji se latio posla i pokušao da pobroji srpske dualizme je Dušan Kovačević. U knjizi „20 srpskih podjela (Srba na Srbe)“, za koju tvrdi da bi bila još bogatija primjerima samo da mu je dato više vremena, nabraja Srbe „nebeske i ovozemaljske“, „proistočne i zapadne“, „čuvare i secesioniste“, „racionalne i iracionalne“, „monarhiste i republikance“... I zaključuje da je „zato teško, skoro nemoguće, ostvariti minimum nacionalnog interesa kad je riječ o sudbini naroda i države“.
VIJESTI
Kiosci su zatrpani dnevnim novinama, televizijski program obiluje panel, kontakt i drugim varijacima informativnih emisija, a kult „Dnevnika 2“ ne jenjava ni u vremenu kada prosječno beogradsko domaćinstvo raspolaže desetinama tv kanala. U zemlji koja se ne može pohvaliti obrazovnom strukturom stanovništva, glad za vijestima je neutaživa. Ipak, Milena Dragićević Šešić, teoretičar medija, obrazlaže da nenormalno veliki broj dnevnih listova nije istinska potreba čitalačke publike, već njihovih gazda koji čak ni ne žive od tih tiraža, već od prodaje oglasa ili drugih izvora.
"Isto kao što se u moru političkih stranaka malo njih razlikuje čak i po političkim opcijama, tako ni novine ne nude suštinske različitosti", ističa Dragićević Šešić.
LJUBAVISANJE
Srbi su se decenijama dičili svojom virtuoznošću u ljubavi, a gotovo da nema filma ni serije u kojoj se ljubavisanje ne vrti kao lajtmotiv. Golotinja se u kadrovima srpske produkcije razvijala naprednije nego u holivudskoj industriji.
Ipak, danas se, prema tumačenju seksologa Zorana Stojanovića, mnogo toga promijenilo.
Zaista su Srbi važili za dobre ljubavnike, ali u vrijeme prije svih ovih ratova. Tada se radilo, pjevalo i voljelo. Danas kada pljušte otkazi sa svih strana, jedva se sastavlja kraj sa krajem, malo ko može da razmišlja o aferama sa strane. I mada na sve strane štrči golotinja i perverzija sve se to svodi na ono „što je babi milo to joj se i snilo“. Srbi više pričaju, a manje rade.
SPORT
Fudbal je podijelio naciju. Navijačka ostrašćenost osjeća se u gotovo svakom domu od sjevera do krajnjeg juga, a stadioni imaju gotovo religijski efekat. I mada Srbija već godinama nema zapažene rezultate u ovom sportu, ne smanjuje se ni broj navijača ni odanost klupskim bojama, a neki stari asovi i dalje imaju status bogova. Ni drugi sportisti se ne bodre suviše blago, a porazi se teško opraštaju. Osvojene medalje i trofeje, čak i oni sa malo sportskog duha u sebi, često doživljavaju kao lične trijumfe, a utakmice kao bojišta. Svoje poznavanje i procjenu često stavljaju na papir ne bi li ih ovo znanje i obogatilo pa ne čudi što u Srbiji odlično posluje oko 1.500 kladionica!
KAFENISANJE
„Brzo“ vrijeme i moderni stilovi života gase mnoge čuvene i vijekovima ustaljene navike kao što je, na primjer, i britanska institucija čaja u pet. Ali ne i turske kafe u Srbiji. A i šoljica se nerijetko prevrće. Komšijsko ćakulanje i dobrosusjedski odnosi i dalje su na relativno jakim temeljima. Većina srpskih gradova i sela još nije oboljela od otuđenja koje se sve više primjećuje širom civilizovanog svijeta te se tako i danas njeguje komšijska solidarnost, ali i prijateljske kućne posjete. Dok se razvijenije zemlje odriču druženja po stanovima (u kojima nije poželjan duvanski dim, muzika ni graja), u našim se krajevima prijatelji još smatraju dobrodošlim, pa čak i nenajavljeni!
(MONDO)