Neki ljudi još za života napišu ko smije da mu bude na sahrani, ko gdje da stoji, kojim redom da mu se prilazi, kakvu maršrutu da pravi vozač
Često ostave uputstvo i za najmanje sitnice u vezi sa poslednjim počinkom, kada će i gdje izaći čitulja, a neki pokojnici ostave i detaljne dizajnerske odrednice za istu.
Svoje hobije i stvari iz svakodnevice ljudi širom Srbije nose u grob. Jedan pokojnik iz Šumadije želio je da ga sahrane na kauču, na kome je spavao veći dio života. Dok se tužna povorka iščuđavala, najteže je, kažu, bilo komšijama u ovom selu u okolini Rekovca, koji su kopali raku.
Ovaj trijumf je ohrabrio njegovog prijatelja, koji je poželio da ga sahrane u "fići", koji je vozio decenijama. Familija i komšije odmah su mu stavili do znanja da im ne pada na pamet da kopaju grobnicu u koju može da stane vozilo.
Drugi slučaj kaže da su ožalošćeni natapali sanduk svog prijatelja vinjakom. Kažu - to mu je ipak bio najbolji drug. Ne zna se da li je zbog njega prerano otišao.
Sredovječna gospođa je prije nekoliko godina tražila od grobara da u sanduk pored njenog muža stave glogov kolac, pravdajući se time da joj je muž za života bio đavo. Iako se plašila da je ne proganja, ova njena molba nije uslišena.
Ni Beograđani nisu imuni na posthumne pogodnosti. Bilo je ljudi koji su željeli da se sahrane u pidžami, jer se "nisu dovoljno odmorili za života".
"Neki ljudi ne žele popove, već ciganske plehane orkestre. Evo, pa ni ja ih ne želim. Pop me košta od 5.000 do 8.000 dinara, a Cigani će da mi sviraju šta hoću za 2.000. Cijelog života sam slušala popove kako lelujaju, neću da mi lelujaju i kada umrem. Neka nešto bude po mome", kaže za „Alo!“ radnica jednog beogradskog pogrebnog preduzeća.
Muzička podrška na "poslednjem počinku" nije nova stvar, nov je samo repertoar. U centralnoj Srbiji svira se "Svilen konac", dok se na kremaciji u Beogradu slušaju "Riblja čorba" i "Divlje jagode". Na jednoj diskretnoj sahrani slušala se čak i "Velška himna", kompozicija uz koju je ispraćena princeza Dajana.
Tehnološki bum nije zaobišao ni običaje sahranjivanja. Prvo su ljudi stavljali tranzistore odvrnute do daske uz pokojnika, ne bi li slušao šta se dešava u spoljnjem svijetu, da bi, pojavom mobilnih telefona, ovaj predmet našao tu svoje mjesto.
"Tražili su da se u sanduk, kraj upokojenog stavi tranzistor i da ga odvrnu do daske. I tako valjda u grobu svira dok traju i baterije. Odskora to je slučaj sa mobilnim, pa im propušteni pozivi, vjerovatno, stižu na dva metra ispod zemlje", kaže grobar u Kragujevcu.
Sahranjuju se u gitarama
Bizarne želje vezane za sahranjivanje nisu isključivo srpske, a maštovitost ljudi širom svijeta ne poznaje granice. Ovo se vidi već u samom izboru kovčega. Ljudi koji veći dio života provode uz zvuke gitare žele da budu sahranjeni u njoj, a putnici maštaju o kovčegu u obliku putne torbe.
(MONDO)