Svi se divimo genijima koji stoje iza značajnih otkrića. Ali, čak i veliki umovi ponekad naprave grubu grešku, piše "Zabavnik".
Svi se divimo genijima koji stoje iza značajnih otkrića. Ali, čak i veliki umovi ponekad naprave grubu grešku, piše "Zabavnik".
Kad zgaziš u...
Ispod japanske planine Ikena nalazi se detektor čestica, postrojenje "Super Kamiokande". Njegov rezervoar ima 50.000 tona ultračiste vode, okružene sa 11.000 svjetlosnih senzora spremnih da zasvijetle na pojavu podatomskih čestica. Kada je 2001. godine jedan od radnika mijenjao neke neispravne senzore, slučajno je olabavio jedan. Senzor je eksplodirao u vodi, stvarajući udarni talas koji je uništio dodatnih 6.900 svjetlosnih senzora, a šteta je procijenjena na oko 13 miliona evra.
Sijaj, sijaj, planeto mala...
Matematičar Džon Adams predvidio je 1846. godine da u sazvježđu Vodolije može da se nađe nova planeta – ako bi se neko potrudio da je potraži. Astronom s Kembridža Džejms Čelis počeo je potragu i za dvije nedelje utvrdio njen položaj, ali nije bio siguran šta je našao. Samo mjesec dana kasnije njemački astronomi nisu napravili takav propust – otikriven je Neptun.
Kad voda "ne drži vodu"
Sovjetski naučnici objavili su 1966. godine stvaranje nove vrste vode s mnoštvom neobičnih osobina: gušća je, ljepljivija, teže se zamrzava i dovodi do ključanja. I drugi stručnjaci ušli su u trku da dokažu postojanje "poli-vode", uključujući i američke. Oni su utvrdili da i znoj ima iste osobine, a uskoro se pokazalo da "poli-voda" nije ništa drugo do nečista obična voda.
Nedostajući grokot
Lovci na fosilne ostatke dugo su tražili "nedostajuću kariku", a dvadesetih godina prošlog vijeka dokaz se pojavio u vidu pojedinačnog zuba. Ugledni američki paleontolog profesor Henri Ozborn čak mu je dao i ime Hesperopithecus ('majmun iz zemlje zalazećeg sunca'). Ali, uskoro je u blizini nađen i drugi zub i utvrđeno je da oba fosila protiču od jedne iskorenjene vrste divlje svinje.
Šta bi bilo, da je bilo...
Švedski nobelovac Svente Arenijus objavio je 1905. godine svoju procjenu da su rijeke u svijetu "isporučile" okeanima oko osam milijardi tona zlata – oko šest miligrama zlata po kubnom centimetru morske vode. Poslije Prvog svjetskog rata, u potrazi za izvorom sredstava za isplatu ratne štete, njemački naučnici u tajnosti su isprobali ovu Arenijusovu tvrdnju. Otkrili su da je pogriješio 1.000 puta.
Ne znaju ni da broje
U udžbenicima mikrobiologije decenijama se tvrdilo da u ćelijama imamo po 24 para hromozoma. To je rezultat koji je dobio ugledni američki zoolog Teofil Peinter dvadesetih godina prošlog vijeka, a potvrdili su ga i drugi stručnjaci. Ali, tri decenije kasnije postalo je jasno da imamo 23 para. Ispostavilo se da su i ranije slike pokazivale isto – samo se niko nije usudio da protivrječi uglednim stručnjacima.
Blago iz mokraće
Neke brljotine ponekad izađu na dobro, kao ona iz 17. vijeka njemačkog alhemičara Heninga Branta. On je bio ubijeđen da se tajanstveni sastojak koji olovo može da pretvori u zlato krije u - mokraći. Da bi to dokazao, sakupljao je i kuvao velike količine mokraće. Ali, umjesto čudesnog sastojka našao je samo svjetlucavu bijelu supstancu koju je nazvao fosfor. Bio je to prvi hemijski elment dobijen nekim ogledom.
Pčele ubice
Zvuči kao scena iz filma strave i užasa: ukrštanjem domaće vrste pčela s afričkom pčelom stvorena je nova vrsta koja – biježi iz laboratorije i ujeda sve redom, ponekad i sa tragičnim ishodom. Upravo to se dogodilo 1957. godine kad je brazilski naučnik Vorvik Ker pokušao da stvori takozvanu afrikanizovanu pčelu.
Čak i genije pravi greške
Ajnštajn je 1917. godine otkrio da njegova nova teorija gravitacije predviđa širenje vasione, što je bilo u suprotnosti s njegovim shvatanjem da je vasiona nepromjenljiva. Užasnut, prepravio je svoje jednačine. Godine 1929. astronomi su otkrili da se vasiona ipak širi, što znači da su Ajnštajnove prvobitne jednačine bile ispravne i da je on propustio da napravi jedno od najvećih otkrića.
Crvena planeta, crvena lica
Mars je na glasu da čuva svoju privatnost – oko dvije trećine letilica poslatih na Crvenu planetu nije stiglo na cilj. Ali, u propasti sto miliona dolara vrijednog "Marsovog klimatskog orbitera" 1999. godine nema ničeg tajanstvenog. Letilica je napravljena da koristi metričke jedinice, a sa Zemlje je dobila naređenja izražena u imperijalnim jedinicama. Došlo je do pometnje i letilica se srušila.
(MONDO)