Tačno godinu dana poslije kontroverzne smrti Moamera el Gadafija, novo vođstvo Libije još nije uspostavilo red i mir u zemlji
U pokušajima da uspostavi "vladavinu prava" i "demokratiju", i danas se oslanjaju na milicije - koje su u upravo objavljenom izvještaju Hjuman Rajts Voča označene odgovornim za pogubljenje 66 zarobljenika iz Gadafijeve pratnje, za doživotnog libijskog vođu kobnog 20. oktobra prošle godine.
U izvještaju na 50 strana - pod nazivom "Smrt diktatora: Krvava osveta u Sirtu" - detaljno su opisani posljednji sati Gadafija, kada je pokušao da pobjegne iz opkoljenog grada.
Konvoj su bombardovali avioni NATO na izlasku iz grada, a preživjele napali pobunjenici iz grada Misrate, koji su zarobili i razoružali diktatora i njegovo okruženje. Misrata je bila poprište višenedjeljne opsade Gadafijevih snaga u kojoj je poginulo na stotine civila, a borci iz tog grada su bili među najneumoljivijim neprijateljima režima. HRV navodi da izgleda da su se pobunjenici iz Misrate svetili nad zarobljenicima iz Sirte.
"Dokazi ukazuju da su opozicione milicije masovno pogubile najmanje 66 zarobljenih članova Gadafijevog konvoja u Sirti", rekao je Piter Bakert, jedan od direktora HRV.
Grupa sa sjedištem u Njujorku navela je da je među novim dokazima otkrivenim u njenoj istrazi i video klip s mobilnog telefona, koji je napravio jedan borac, kako pobunjenici psuju i zlostavljaju veći broj zarobljenika iz Gadafijevog konvoja.
Ostaci najmanje 17 zarobljenika s video snimka kasnije su identifikovani među 50 tijela pronađenih iza jednog hotela u Sirtu, neka još s vezanim rukama iza leđa. HRV navodi da je koristio snimke iz bolničke mrtvačnice da bi potvrdio identitet žrtava.
Sam Gadafi je viđen živ na video snimku koji je emitovan na televizijama nedugo poslije bitke. "Na video snimku se vidi da je Moamer Gadafi bio zarobljen živ, ali da je krvario iz rane na glavi", navodi HRV u izvještaju. Međutim, snimci pokazuju da je "surovo tučen od strane pobunjenika, ubadan bajonetom u zadnjicu, čime su mu nanijete nove povrede i krvarenja... u vrijeme kada je snimljen kako ga polugolog ukrcavaju u ambulantna kola, on je izgledao beživotno".
Bakert kaže da nalazi grupe "dovode u pitanje tvrdnju libijskih vlasti da je Moamer Gadafi poginuo u razmjeni vatre, a ne nakon zarobljavanja".
Gadafijev sin Muatasim je takođe snimljen živ i u zarobljeništvu, da bi mu se tijelo pojavilo kasnije u mrtvačnici u Misrati pored očevog.
Grupa je objavila svoj izvještaj nekoliko dana prije nego što će Libija proslaviti "Dan oslobođenja" kojim se obilježava dan pada Sirte, 23. oktobar.
Od oslobođenja zemlje nove vlasti se uveliko oslanjaju na bivše pobunjeničke milicije da bi obezbijedili gradove i čuvali granice u odsustvu vojske ili vladinih snaga bezbjednosti.
GADAFI I ZAPAD: LJUBAV, MRŽNJA I 200 MILIONA DOLARA
Gadafi je Libijom vladao 42 godine, bio poznat po ekstravagantnoj garderobi, tjelohraniteljkama "amazonkama" i šatorima koje je razapinjao u zvaničnim posjetama širom svijeta.
Sa zapadnim liderima imao je faze ljubavi i mržnje: zna se da je "bio dobar" sa bivšim italijanskim premijerom Silvijom Berluskonijem, pričalo se da je finansirao predsjedničku kampanju bivšeg predsjednika Nikole Sarkozija u Francuskoj, a među bliskim poslovnim saradnicima porodice Gadafi pominjan je i bivši britanski premijer Toni Bler.
Rođen je u pustinji u blizini Sirta - gdje je i završio - 1942. godine. Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka završio je oficirsku školu u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Gadafi je bio na čelu Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije od 1. septembra 1969. godine, kada je na čelu pobunjeničkog "Saveza slobodnih oficira" srušio kralja Idrisa, koji je protjeran u Egipat. Od kraljevstva, formirao je državu po specifičnom socijalnom modelu koji je mješavina socijalizma, kapitalizma i islamskih uticaja.
Gadafijevi problemi sa Zapadom počeli su sedamdesetih godina. Palestinski teroristi ubili su septembra 1972. u Minhenu 11 izraelskih sportista, učesnika Olimpijskih igara, koje su prethodno oteli. U 24-časovnoj pucnjavi na aerodromu, poginula su i četvorica terorista i jedan zapadnonemački policajac.
Mediji u svijetu optuživali su Gadafijev režim da je glavni finansijer pokreta "Crni septembar" koji je izvršio taj masakr, pa je došlo do zahlađenja odnosa Zapada i Libije.
Marta 1982, SAD su objavile zabranu uvoza libijske nafte i izvoz američke tehnologije za industriju nafte Tripoliju, zbog Gadafijeve podrške Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Evropa nije podržala odluku Amerike.
Dvije godine kasnije, 1984, u Londonu je ubijena žena-policajac ispred libijske ambasade dok je dežurala za vrijeme antigadafijevskih demonstracija. Istraga je utvrdila da je ubijena iz mitraljeza iz zgrade ambasade, ali su se libijske diplomate pozvale na diplomatski imunitet i - samo bile protjerane. Incident je doveo do prekida diplomatskih odnosa između Libije i Britanije, odakle su stizale i optužbe da Gadafi podržava Irsku republikansku armiju.
Od januara do marta 1986, SAD su napadale libijske patrolne čamce tokom sukoba zbog pristupa zalivu Sidra, za koji je Libija tvrdila da pripada njenim teritorijalnim vodama. Već u aprilu, u eksploziji u diskoteci u Zapadnom Berlinu poginulo je 60 ljudi. Diskoteku su često posjećivali američki vojnici, a Libija je optužena da je organizator tog terorističkog napada.
Američki predsjednik Ronald Regan naredio je 15. aprila 1986. velike vazdušne napade na Tripoli i Bengazi, nazvane "operacija Kanjon El Dorado".
Libijski lider dva puta se ženio, iz prvog braka je sin Muhamed, koji je bio na čelu Olimpijskog komteta Libije. Sa Safijom (Sofijom) el Gadafi, pukovnik je imao sedmoro djece, a dvoje su usvojili. Usvojena djevojčica je poginula u američkom bombardovanju Tripolija 1986, kada je imala samo četiri godine.
Dvije godine kasnije, 1988, za podmetanje bombe u avion "Pan Amerikena" - kada je u eksploziji iznad škotskog grada Lokerbija poginulo 270 ljudi, većinom Amerikanaca - optužena su dvojica Libanaca.
Gadafi je tada odbio da potpiše njihovo izručenje SAD ili Velikoj Britaniji, poslije čega su Libiji uvedene višegodišnje ekonomske i političke sankcije.
Poslije više od decenije, 1999, nakon posjete generalnog sekretara UN Kofija Anana Tripoliju, suspendovane su sankcije UN, ali su američke sankcije Libiji ostale na snazi još nekoliko godina.
Gadafi je krajem 2003, nakon zbacivanja Sadama Huseina sa vlasti u Iraku, objavio da je njegova zemlja imala aktivan program oružja za masovno uništenje, ali da je riješio da dozvoli međunarodnim inspektorima da dođu u njegovu zemlju da bi ga nadgledali i uništili.
Tek maja 2006. SAD su ponovo uspostavile diplomatske odnose sa Libijom, nakon objavljivanja programa Tripolija za masovno uništenje hemijskog oružja, pa je Libija uklonjena sa liste nacija koje podržavaju terorizam.
Godine 2003, Toni Bler je u UN predložio rezoluciju za ukidanje sankcija državi. Britanski mediji su prije dvije godine pisali da je nekadašnji premijer radio kao savjetnik Libijske investicione uprave, fonda koji su osnovali Gadafijevi 2006. godine i čija se vrijednost procjenjuje na 70 milijardi dolara. Baš u to vrijeme, pukovnikov najkontroverzniji sin Seif je izjavio da je Bler postao dobar prijatelj porodice Gadafi.
Ljudi bliski Gadafiju, kao i njegov sin Seif el-Islam Gadafi, pominjali su da im najmanje dvije države, odnosno kompanije iz tih država - Francuske i Italije, duguju 200 milijardi američkih dolara. Ljuti zbog neplaćanja dugova, Libijci su planirali da ne obnove ugovore s kompanijama koji ističu 2012. godine.
Po zapadnim medijima, ubijeni libijski vođa tajno je iznio iz Libije i u inostranstvu investirao više od 200 milijardi dolara.
Gadafi je imao osmoro djece - sedam sinova i jednu ćerku, među kojima su bili ambasadorka dobre volje UN, profesionalni fudbaler, plejboj i šef libijske službe bezbjednosti. Uprkos međusobnoj ljubomori, suparništvu i nadmetanju, sva Gadafijeva djeca su, čim je u Libiji izbila pobuna, stala uz oca, odbacili su lagodne živote koje su do tada vodili u inostranstvu.
KONTROVERZE KRAJA "GADAFIJEVE ERE"
Demonstranti u koloni krenuli su 15. februara 2011. godine u Bengaziju ka vladinim zgradama, bacajući kamenje i molotovljeve koktele i palili vozila.
Ubrzo su se protesti koji imaju politički i socijalni karakter proširili iz istočne Libije na Tripoli. Gadafija su počeli da napuštaju brojni saradnici, a pobunjenici su u roku od nekoliko dana zauzeli nekoliko gradova.
Savjet bezbjednosti UN je 27. februara prošle godine jednoglasno usvojio rezoluciju kojom se protiv Libije uvodi embargo na uvoz oružja i odobrava krivični postupak protiv Gadafija na Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zlocine.
Bombardovanje Libije počelo je 19. marta, na osnovu rezolucije UN 1973 kojom se dozvoljava upotreba sile u Libiji da bi se zaštitili civili. Pod NATO komandom, glavne udare na libijskoj teritoriji sprovode Francuska i Britanija. SAD su na Libiju poslale rakete "tomahavk", u operaciji nazvanoj "Odisejeva zora". Libijska državna televizija javila je da su bombardovane civilne mete.
Od sredine avgusta, nije bilo poznato gdje je Gadafi - preko svojih medija slao je video i audio poruke, između ostalog i onu da je Tripoli napustio iz taktičkih razloga.
Američka državna sekretarka je 18. oktobra prošle godine posjetila Tripoli i rekla: "Nadamo se da će uskoro biti uhvaćen ili ubijen, tako da ne morate više da ga se plašite".
"Dan D" za Gadafija bio je 20. oktobar. Prema prvoj zvaničnoj verziji, Gadafi je uhapšen a potom je podlegao povredama zadobijenim prilikom hapšenja. Po prvim informacijama, bio je ranjen u obije noge, a odmah je procurjela i vijest da postoji snimak njegove smrti.
Fotografije beživotnog Gadafijevog tijela oblivenog krvlju prikazane su prvo na arapskim televizijama Al-Džazira i Al-Arabija.
Zvanična verzija, iz libijskog Nacionalnog prelaznog savjeta, govorila je da je Gadafi isprva uhvaćen i u tom trenutku bio ranjen u obije noge dok je pokušavao da pobjegne u konvoju koji su napali ratni avioni NATO - kad je "takođe bio pogođen u glavu".
Francuski ministar odbrane Žerar Longe precizirao je da je francuski vojni ratni avion uočio i "zaustavio" konvoj vozila u kojima je bio Gadafi prije nego što je ubijen u sukobima kod Sirta. "Konvoj od nekoliko desetina vozila zaustavljen je u napredovanju pošto je pokušao da pobjegne iz Sirta i nije uništen francuskom intervencijom", potvrdio Longe. On je dodao da su tada intervenisali libijski borci, uništivši vozila iz kojih su "izvadili pukovnika Gadafija".
Predsjednik prelazne libijske vlade Mahmud Džibril uveče je izjavio da rezultati forenzičarskog izvještaja pokazuju da je Gadafi podlegao povredama od zadobijenog metka u glavu u "unakrsnoj vatri između boraca nove libijske vlasti i njegovih pristalica".
"Gadafi je bio izvađen iz kanalizacione cijevi i nije pružao nikakav otpor", rekao je Džibril, dodajući da je bio povrijeđen samo u ruku. On je precizirao da je Gadafi bio pogođen u desnu ruku i kada su ga pomjerili da bi ga unijeli u kamion vidjeli su da na njemu nije bilo drugih povreda.
"Dok se auto sa Gadafijem kretao, vozilo je uletjelo u unakrsnu vatru između boraca nove libijske vlasti i pro-Gadafijevih snaga u kojoj je bio pogođen metkom u glavu", rekao je Džibril. Gadafi je bio živ kada je bio odvezen iz Sirta, ali je umro nekoliko minuta prije nego što stigao do bolnice, dodao je libijski premijer tokom predstavljanja forenzičarskog izvještaja medijima.
Pojavili su se i video snimci Gadafija - poslije hapšenja i pošto je ubijen - i otvorili pitanje da li je njegovo ubistvo ratni zločin.
Gadafi je bio živ kada je uhvaćen i govorio je, lica poprskanog krvlju, "Bože zabrani ovo", "Razlikujete li dobro od lošeg?".
Ljekari koji su kasnije pregledali njegov leš rekli su da je Gadafiju poslije zarobljavanja pucano u stomak, a zatim i u glavu.
Visoki komesarijat UN za ljudska prava pozvao je na sprovođenje sveobuhvatne istrage njegove smrti.
Bivši libijski lider Gadafi kao zarobljenik nije smio da bude ubijen, izjavio je i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov. Prema riječima ruskog ministra, sudeći po snimcima, Gadafi je, kad je zarobljen, bio ranjen a zatim ubijen.
Predsjednik spoljnopolitičkog odbora Dume iz vladajuće Jedinstvene Rusije Konstantin Kosačov napisao je u svom blogu na internetu da pogibija Gadafija izaziva "pomiješana osjećanja": "Mnogima je na Zapadu bila korisna njegova smrt, kao u svoje vrijeme pogubljenje (nekadašnjeg iračkog predsjednika) Sadama Huseina."
Bezmalo svi svjetski lideri pozdravili su "kraj ere" Gadafija, izuzimajući samo predsjednika Venecuele Uga Ccavesa, koji je rekao da će se libijskog lidera sjećati kao "velikog borca, revolucionara i mučenika".
(Tanjug/Foto: AP)