Milovan Mića Stojanović, čovjek koji je odgovoran za nastanak Karađorđeve šnicle, govori o tome kako je nastao ovaj specijalitet.
Milovan Mića Stojanović (u daljem tekstu će na lični zahtjev biti pominjan kao Mića "jer niko ne zna za Milovana Stojanovića već samo za Miću") je kuvar, profesor srednje i više Ugostiteljske škole, potpredsjednik svjetske Asocijacije kuvara, dobitnik je zlatnih medalja na svjetskom i evropskom takmičenju u kulinarstvu, 1984. i 1986. godine. Svoju kulinarsku vještinu prikazao je u 72 zemlje, piše list "Vreme".
Mića je rođen prije 72 godine u Gružanskom selu Čestinu. "Moji roditelji ubijeni su u nacističkim represalijama u Kragujevcu i ja sam ostao siroče. Bio sam u domu i odatle sam poslije rata poslat u Čehoslovačku da izučim za drebang majstora i trebalo je da potom izrađujem mitraljeze. Poslije rezolucije Informbiroa bili smo vraćeni u zemlju. Postrojali su nas u vrstu, odbrojili i rekli ´vas dvadeset bićete stolari`, sledećih dvadeset su postali krojači, i tako redom a meni je zapalo da budem kelner. Ja tada nisam znao šta je to kelner, a kada su me poslali u kafanu Dinara po kelnersku uniformu , neki Rus koji je tamo radio kazao mi je da su kelneri lopovi i da je Lenjin rekao da to nije dobro zanimanje. Lenjinove riječi su u ono doba bile važne i ja sam uspio da se prebacim u kuvare", prisjeća se Mića.
Prije podne je išao na praksu a po podne u školu učenika u privredi. Poslije završene škole Mića je bio poslat na usavršavanje u inostranstvo. "Poslali su nas u Zapadnu Njemačku, u Frankfurt na Majni, u hotel De Hof. Njemci su bili iznenađeni kada su shvatili da mi nismo bili specijalizovani kuvari, već svako od nas zna da spremi i predjelo i glavno jelo i desert. U Frankfurtu smo prvi put vidjeli kako to izgled kuvati bez ograničenja a neke moje kolege su poželjele da i dalje tako rade. U Njemačku nas je otišlo 11 a vratilo nas se samo petorica, među njima i ja i nikada nisam zažalio zbog toga", kaže Mića.
Dok je bio kuvar u tada čuvenom beogradskom "Golfu", desio se "incident" koji će dovesti do stvaranja Karađorđeve šnicle. "Bilo je to 1956. ili možda 1957. godine. U restoran je došla čuvena spikerka Radio Beograda, koja je čitala izvještaj o vodostanju, i naručila je kijevski kotlet. On se pravi od piletine i sa buterom, a ja nisam imao ni jedno ni drugo. Da ne bih obrukao restoran, uzeo sam šniclu i kajmak, spremio ih i poslao joj to. Njoj se jelo dopalo i zatražila mi je recept. Pošto sam znao da to što sam joj dao nije bio kijevski kotlet, odgovorio sam se da sam zauzet i da ču joj recept dati drugi put".
Nešto kasnije u restoranu "Sunce" u Domu omladine održavala se izložba ugostiteljstva na kojoj je učestvovao i Mića. "Od svakog kuvara očekivalo se da na izložbi predstavi dva jela. Čitajući kuvarske leksikone primijetio sam da u njima postoji samo pet naših jela i smatrao sam da je to malo. Sjetio sam se neočekivanog uspjeha sa lažnim kijevskim kotletom i riješio sam da pokušam da stvorim sopstveno jelo. I tako je nastala Karađorđeva šnicla. Nazvao sam je tako jer sam znao da je dinastija Karađorđević poznata u svijetu i računao sam da će, ako jelo bude uspješno, a ja mu dam ime po osnivaču dinastije, ono lakše doći u restorane i da ćemo u kuvarskim leksikonima imati još jedno naše jelo."
U Mićinom restoranu nalazi se Titova slika. Smještena je tako da se vidi tek pri izlasku iz restorana, a i tada pažnju prvo privuče kavez sa papagajima koji djelimično zaklanja Titovu fotografiju. "U Bijeli dvor sam stigao na preporuku Dušana Škrge i tamo radio kad god bi me pozvali tokom 22 godine.
"Tito je jeo za dvojicu a pio za trojicu, ali se nikada nije napijao. Jeo je sve. Volio je prase i to ono od 25-30 kila, narodski rečeno nazomče, pečeno na vinovoj lozi. Volio je tijesto, mlonce, štrudle a rado je jeo i gibanicu iako, kao što znamo, nije bio "gibaničar". Volio je i ribu ali ne onu sam mnogo kostiju, pored ostalog i zato što je bio zauzet i nije imao mnogo vremena za jelo.
Mića je kuvao za Tita i na putovanjima u inostranstvo. Tom prilikom je morao da se nauči i pravilima diplomatije. "Ponekad smo sa sobom nosili vodu jer u nekim zemljama nije bila ispravna. Opak, nisam smio da dozvolim da domaćoni to primijete jer bi se mogli uvrijediti. A o tome da li je bilo komplikovano kuvati za svjetske državnike koji su dolazili kod Tita, Mića kaže da to nije bio svijet koji izvoljeva. "Nisu izvoljevali ni naši ljudi koju nešto znače. Ivo Andrič i Branko Ćopić su toliko puta bili kod Tita i uvjek su jeli što i on. Ali sa nižom nomenklaturom nije bilo tako. Jednom sam dovršavao ručak za Tita kada mi u kujnu uđe jedan od tih aparatčika i saopšti mi da hoće da jede odmah. Odbrusio sam mu: `Dok moj predsjednik ne bude jeo, ne dam nikom ništa!` i izbacio sam ga iz kuhinje."
Mića je bio šef kuhinje u beogradskom "Interkontinentalu", čiji dolazak smatra veoma važnim "jer je to hotelski lanac koji se nalazi na prvom mjestu svjetskih hotelskih kompanija. Kompanije čije hotele danas imamo plasirane su nekoliko mjesta niže. Ono što Interkontinental održava na prvom mestu jeste organizacija poslovanja i nivo usluge koji su isti u svakom hotelu bez obzira da li se on nalazi u Beču, Beogradu ili Kuala Lumpuru. Tačno se zna kako neko jelo mora da izgleda i ja sam slikao neka jela i okačio slike na zid kujne da bi kolege znale kako da ih aranžiraju."
Mića je bio proglašen za najuspešnijeg "Interkontinentalovog" kuvara u Evropi i tamo je radio do penzionisanja. Poslije toga odlazi u Njemačku jer je shvatio da socijalizam ne’e opstati a morao je da obezbijedi djecu.
Odbija da priča o sadašnjem restoranu: vodi ga njegov sin pa on treba da o njemu govori. "Dozvolu za gradnju dobili smo 1989. ali je očeva ušteđevina ostala zarobljena u banci kao stara devizna štednja i mi smo zato restoran uspjeli da otvorimo tek 1995. Prvi posjetioci su komentarisali da je nevjerovatno da kuvar svjetskog renomea drži tako skroman restoran ali mi smo bili srećni što smo ga uopšte otvorili."
"Mićina domaća kujna" nalazi se u Prvomajskoj 108c u Zemunu. Nalazi se na relativno zabačenom mjestu a i njen ambijent se ne može mjeriti sa trenutno modernim lokalima. Ako probate Karađorđevu šniclu, tačno ćete znati kako ona treba da izgleda, i kada u nekom drugom restoranu dobijete Karađorđevu šniclu koja je to samo po imenu, moći ćete da se pobunite i da kažete šta ne valja u jelu koje ste dobili, piše list "Vreme".
Originalni recept za Karađorđevu šniclu:
"Nije to nikakva tajna. Recept se odavno nalazi u udžbenicima kulinarstva", kaže izumitelj Karađorđeve šnicle. "Ovo je recept za jednu porciju. Uzmite 220 grama telećeg ili svinjskog mesa, file ili šol, 40 grama starog kajmaka, 30 grama prezli, 20 grama brašna i jedno jaje. Meso očistite od žilica i istucite da bude što tanje. Na sredinu šnicle stavite kajmak i urolajte šniclu kao palačinku pa je u močite u brašno, jaja i prezle. Šnicla se prži u dubokom ulju, što znači da mora da se "udavi" u masnoći. Prži se na 180 do 200 stepeni osam do deset minuta. Možete koristiti fritezu i računajte da će šnicla upiti oko 40 grama ulja. Kada je šnicla pržena, postavite je naovalni tanjir. Dekoracija šnicle je simbolična i njome se odaje počast Ordenu Karađorđeve zvijezde. Tartar sos, biće dovoljno 50 grama, koji se preliva duž šnicle, predstavlja lentu a kolut limuna koji se stavlja na sredinu je sam orden. Kao prilog se služi 150 grama boranije koja se obari i 150 grama krompira koji se osprži. To što u restoranima uz šniclu stavljaju druge priloge i nije tako strašno, mada se nisam tek tako odlučio za njih. To što je pune kačkavaljem, šunkom, papričicama ili šljivama je nedopustivo i primitivno. Neka oni koji to rade, takve šnicle nazovu kako god hoće a ne Karađorđeva šnicla. Što se pića uz Karađorđevu tiče, po logici stvari najbolje je da uzmete Oplenačko bijelo vino - ali ako ga nemate, možete uzeti neko drugo bijelo, lakše vino".
(MONDO)