Ukoliko Grčka izađe iz evrozone svjetsku privredu čeka katastrofa ali ako bi izašla Njemačka, dojčmarka bi mogla da bude spas, kaže nova teorija.
Problemi u zoni evra često su posmatrani iz pogrešnog ugla, tvrde u analizi Klajd Prestovic, predsjednik Ekonomskog strateškog instituta i Džon Prut, bivši predsjednik Kredi komersijal de Frans, objavljenoj na sajtu CNN,
Analiza kaže da suština problema nisu takozvane periferne članicama, poput Grčke, Italija, Španije, Portugala ili Irske, već sa prevelikom konkurentnom snagom Njemačke.
"Dužnički problemi i konkurentnost postojali su i prije, i sa njima se lako izlazilo na kraj prije no što se evro pojavio, i to periodičnom devalvacijom valuta manje konkurentnih država prema onim više konkurentnim, naročito prema njemačkoj marki", piše u analizi.
Njemačka privreda ne samo što je izuzetno jaka - što je posljedica visoke produktivnosti njene radne snage, već je i njemački izvoz tome značajno doprinio zbog čega je, s njemačke tačke gledišta, evro previše potcenjen.
"Konkurentnost njemačke daleko je od prosječne. Tako da je za Njemačku evro previše slab. Zbog toga Njemačka akumulira hroničan trgovinski suficit u razmjerama kineskog", naglašava Si-en-en.
U tekstu se ukazuje da, sve dok su zemlje evrozone povezane evrom zajedno sa Njemačkom, jedini način za njih da budu konkurentnije je da postanu "nemačkije" - uvođenjem mjera štednje kojima se smanjuje potrošnja, smanjenje socijalnih davanja i plata i podizanjem nezaposlenosti. Upravo je to ono što članice EU rade protekle dvije godine.
"Cilj je bio da se postigne rast zasnovan na izvozu. Ali, pošto je Njemačka hiperkonkurentna i ne želi da stimuliše svoju privredu da bi postigla veću potrošnju, njeni partneri u evrozoni nisu u stanju da povećaju izvoz i moraju da se nadmeću u izvozu sa zemljama poput Kine ili SAD", ocjenjuju Prestovic i Prut.
To, međutim, nije dobro funkcionisalo, a posljedice štednje počinju da utiču na politički i društveni sistem čak i zemljama poput Holandije koja je donedavno optimistički podržavala pozive Njemačke za štednjom.
"Nije jasno da li evrozona može da izdrži dovoljno dugo društvenu i političku patnju koju izazivaju mjere štednje... da bi postigla komplementarnost sa Njemačkom", ocjenjuje se u analizi.
Zbog toga je alternativa da Njemačka vrati svoju valutu. To bi odmah dovelo do rasta njemačke valute i devalvacije evra u preostalim državama članicama. Njemačka bi onda mogla da kupuje više, dok prodaje manje i obrnuto.
"Jedinstveni i najvažniji element spasavanja evrozone uvijek je bio jedna ili druga forma evropskih obveznica koje bi zajednički garantovale sve države evrozone. Ono što su obveznice američkog trezora za američku ekonomiju, to bi trebalo da budu evropske obveznice za EU", navodi se u analizi.
Ali, glavni kamen spoticanja da se to i dogodi bilo je njemačko odbijanje da garantuje isplate za obveznice koje bi mogle da koriste i drugim članicama Evropske unije.
"Okretanje Njemačke ka marki uklonilo bi tu prepreku, a bez daljeg protivljenja Njemačke preostale članice evrozone mogle bi da krenu naprijed u realizovanju ideje evro-obveznica, zajedno sa ispunjavanjem funkcija trezora koji bi trebalo da ujedini bankarski sektor pod Evropskom centralnom bankom", smatraju analitičari.
Autori ističu da bi podrška Njemačke i dalje bila neophodna za opstanak evrozone i evro-obveznica. Njemačkoj bi, ističu, i dalje bila potrebna evrozona više nego ikada da bi mogla da plasira svoj ogromni izvoz. Bundesbanka bi, bez sumnje, prodavala njemačke marke prema evru, kako bi smanjili aprecijaciju, a kao posljedicu toga akomulirana količina evra bila bi uložena u evro-obveznice.
Cijena koju bi Njemačka platila za spasavanje Evrope odrazila bi se na njen izvoz i privremeni rast nezaposlenosti ali, zauzvrat, njemačka marka privukla bi ogroman kapital u Njemačku, a time i pospješila investicije, dok bi kamatne stope i inflacija ostale na niskom nivou.
"Pravo pitanje je: da li je cijena sporijeg rasta i povećanja nezaposlenosti manja od one koju plaćaju Grčka, Španija i drugi.
Nekako je 'nepoznati' rizik njemačkog izlaska iz evrozone prihvatljiviji, merljiviji i na neki način prihvatljiviji izazov nego bezgranična štednja, socijalna nestabilnost i politička polarizacija", zaključuje se u ekonomskoj analizi.
(MONDO/agencije)