Andrej Golić. Nekada vunderkind u strašnoj generaciji Borca koja je '91 uzela evropski trofej, zatim lider Monpeljea i reprezentacije Francuske, a sada glavni čovjek evropskog rukometnog tržišta. Za MONDO - od vaterpola u Banjaluci do "miliona" za Martinovića.
"Što se mene tiče nikad stranac nije igrao za Francusku, jedini koji će to biti bićeš ti, ako ti to želiš...", rekao je 1996. godine Danijel Konstantini jednom momku iz Banjaluke. Ispostaviće se da će taj momak postati legenda francuskog rukometa, Monpeljea, osvajač prvog francuskog rukometnog zlata i jedan od najboljih rukometnih menadžera Evrope.
Sa Andrejom Golićem smo sjeli tokom sjajnom TV Turnira šampiona u Doboju. Bio je okružen mnogim sadašnjim zvijezdama rukometa, ali i Nebojšom Golićem, Danijelom Šarićem, momcima koji su iz Banjaluke i Doboja pokorili svijet, baš kao i on. Zašto toga sada nema?
"Puno se toga promijenilo, ima mnogo razloga. Prvi razlog je to što je u to vrijeme kada smo mi bili djeca rukomet bio institucija u tim sredinama - Banjaluci, Doboju, Šapcu, Celju, Bjelovaru. Bilo je jako malo djece u Banjaluci da su htjeli da se bave sportom, a da nisu trenirali rukomet. To je nemoguće. Kod nas je onaj ko ne može da igra rukomet igrao na fudbal ili košarku. To je sada nemoguće zamisliti.
Sa druge strane ušli smo u jedno vrijeme u kome djeca imaju puno više mogućnosti i razonoda. Od smart telefona, interneta pa nadalje. Mi smo tada imali puno manje prilika za razonodu. Nismo samo rukomet trenirali. Igrao sam košarku, tenis, fudbal, lopta nam je bila glavni rekvizit. a danas je to pametni telefon i tu počinju svi problemi.
Treća stvar je sigurno da kada se o nečemu stalno priča o nečemu zaintrigira te i zainteresuje. Kod mene je rukomet bio tema od oca preko strica koji su bili igrači, ja sam kao dijete prohodao u Boriku", počinje svoj veliki intervju za MONDO Andrej Golić.
Vukao sam oca za rukav, on nije insistirao
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Iako su mu otac i stric ćuveni rukometaši koji su kasnije bili ostvareni i kao treneri i funkcioneri, pritisak nije postojao. Javila se ljubav i on je zapravo tjerao oca da ga vodi u "Borik" na treninge.
"Otac me nikada nije vukao, tjerao i gurao u rukomet. Odmah sam zavolio sport i ja sam njega vukao za rukav da idem na treninge. Izbjegavao je da me trenira, nikada me nije trenirao do Francuske i ta godina dana mi je bila najgora. Takav je čovjek. Nije mogao da sebi dopusti da me stavi da igram pa da neko priča da me stavio jer sam njegov sin. Radije me nije stavljao da mu neko ne bi nešto rekao.
Jednostavno je rukomet u Banjaluci bio svetinja. Meni nije otac bio idol nego Zdravko Rađenović. Kad sam gledao kako taj čovek igra, šta radi na terenu.. Posle Enver Koso, Branko Štrbac, tu je bila masa igrača za koje želiš da radiš to što oni rade. Da se takmičiš. Imam djecu pa moj sin nije imao taj čip koji sam ja u startu imao bez da mi ga je iko gurao", prisjeća se Golić svojih početaka.
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Nekada strašan srednji bek, lider Monpeljea gotovo 15 godina kao dijete je mislio samo o sportu. A i u gradu je sport bio svetinja, od Borca koji je osvajao evropske trofeje do školskih takmičenja.
"Sve što je bilo od sporta na televiziji sam gledao. Od vaterpola, košarke, nemoguće je bilo da se subotom u pet propusti košarka i onda ideš odmah na teren da to sa televizije probaš da uradiš. Bilo je problem ko će prvi da zauzme igralište da se odigra fudbala na male.
Za prvenstvo osnovne škole u rukometu je bilo puno igralište ljudi da gledaju utakmicu između dva odeljenja. Jednostavno nekakva tradicija, a i mentalitet ljudi je prilagođen tome što je potrebno za rukomet. To je sport kontakta, najbliži ragbiju, u kom ima i tehničih i taktičkih finesa, postoji tu i kolektivni duh. To je prilagođeno ovom podneblju."
"Padalo se pravo na glavu, još na betonu"
"Klasika je bila na krilu skočiš, dignu ti nogu, ti ideš na glavu. To je bilo normalno, ni dva minuta. Sad kad pričam nekim svojim igračima oni meni ne vjeruju da sam odigrao utakmicu Nim - Monpelje i da je bilo 15:14. Danas bi to završilo sa po dva igrača na terenu. Otac mi je pričao da još kad se igralo napolju glavna stvar bila kad je prvi penal golmana gađaš u glavu da ga nokautiraš. Bila je prirodna selekcija, a danas crveni karton.
Puno se toga promijenilo. Vjerovatno je takva rukometna igra prilagođena ovom podneblju, tom mentalitetu i tadašnjem odrastanju. Ja sam odrastao u istom kvartu sa Božidarom Jovićem gde je svaki dan bio drugi sport. Cijeli dan si bio napolju, nije to bio samo rukomet. Stupara, Jovića i mene je trener Petković jedne godine cijelo ljeto trenirao na vojnom igralištu nakon čega smo išli na trening vaterpola. Nama je to bilo normalno", govori nam Golić o svojim počecima.
"Uzeo sam evropski trofej, za mjesec dana se zaratilo"
Nevjerovatna generacija Borca savladala je CSKA sa Talantom Dušebajevom u finalu EHF kupa 1991. godine. Andrej Golić je bio dio tog tima, a onda je počeo rat. On je imao sreće da ga zamalo "promaši".
"Dva puta sam otišao, prvo '89 pa '91. Biću iskren, ništa od toga nisam doživio. Igrom slučaja sam prvu utakmicu odigrao sa 15 godina, kada je pet igrača pozvano na odsluženje vojnog roka posle tuče na meču Borac - Zvezda.
Otišao sam u Bordo, vratio se, a onda sam u toj sezoni 1990/91 sam bio među 12 u prvoj ekipi Borca sa 17 godina. To je sezona kada se uzeo Kup EHF. Imao sam korektnu minutažu, nevjerovatnu za igrača od 17 godina. Da ne pričam za Jovića i Stupara koji su sa 19 stalno igrali. Najstariji je bio kapiten Aleksandar Knežević sa 22-23 godine. Uz Arnautovića koji nam je pomagao, ali nije non-stop igrao sa nama. Ali to je zato što Borac nije imao drugog izbora nego da pravi svoje igrače. Od tih 12 igrača koji su igrali u finalu devet ih je rođeno u Banjaluci. To je danas nemoguće", prisjeća se nevjerovatnog osvajanja evropskog trofeja Andrej Golić.
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Generacija sa Maglajlijom, Jovićem, Kneževićem, Markovićem, Stuparom uzela je trofej, a onda se rasula po cijelom svijetu. Niko tu nije ni slutio šta se sprema državi za koju su smatrali da je njihova.
"Mi te godine nismo osjećali, nismo ni znali niti smo bili svjesni šta se dešava. Pogotovo u BIH, u Banjaluci, mislili smo da je to daleko od nas.Ja sam igrom slučaja otišao u Nim jer me je otac pozvao u tu ekipu koja je bila prvak Francuske. Kako sam otišao, za mjesec dana se zaratilo. Nisam imao nikakvu ideju kada sam odlazio da se neću vratiti narednih osam godina. Tada smo prvi otišli Maglajlija i ja. Godinu dana nakon toga se sve raspalo. U celoj toj nesreći sam imao veliku sreću da to nisam doživio", prisjeća se tih teških godina Andrej Golić.
Rukomet? Lijepo je to, ali upiši ti fakultet
U Francusku je došao tako što ga je otac povukao u ekipu Nima, ali kada tu nije mogao da se izbori za minutažu prešao je u Monpelje. Ispostaviće se, njegov dom do dan danas.
"Monpelje u trenutku kada sam ja u Nimu bio u drugoj ligi. Ima ambiciju da se diže, ima neke jako dobre igrače koji su bili ili juniorski reprezentativci. Drugi timovi imaju primat, međutim u Nimu je konstelacija cijele francuske reprezentacije i ja ne dobijam minutažu koja bi me zadovoljavala. Međutim u pripremnim utakmicama smo igrali sa Monpeljeom i tu sam dobio minutažu pa su pitali mog oca da pređem kod njih. Ja sam taman završavao maturu i trebalo je da upišem fakultet, a Monpelje je univerzitetski grad."
Iako mu je otac bio čuveni i proslavljeni rukometaš i rukometni trener, na rukomet je gledao tek kao na hobi. Fakultet je morao da se završi.
"Sa mojim roditeljima nije bilo zamišljeno da se ne završi fakultet. Mene su vaspitali tako da je sve to super, ali škola i studije moraju da se završe. Nekakav dil je bio napravljen da se gura rukomet, ali i ovo paralelno svojim ritmom. Birao sam fakultet koji mi je dopustio da izlazim samo na ispite i završio sam ga tokom karijere. To mi je bilo jako bitno. Sve zavisi od vaspitanja, ali meni je Monpelje bio izbor isto i zbog toga", priča nam Golić.
"Mi smo doveli Kanajea"
Brzo je Monpelje prošao put od drugoligaša do šampiona Francuske. Sve se poklopilo i naš sagovornik je vrlo brzo shvatio da je došao na pravo mjesto.
"Posle mjesec dana sam rekao: 'Ma gdje sam ja došao?' Grad top, ekipa ljudski nevjerovatna. Već nakon mjesec dana sam se osjećao kao kod kuće. Nisam mogao da zamislim da ću da ostanem 15 godina. Cijela ta ekipa koja je ušla iz druge u prvu ligu uz nas četiri-pet novih postavila je temelje onoga što je bio Monpelje narednih 30 godina. Prvo na ljudskom planu, onda na nekakvoj ambciiji, zdravoj, sportskoj, jako sličnoj našem mentalitetu. Kolektivni duh nevjerovatan, a grad... Šta ima ljepše za čovjeka od 18-19 godina nego da dođe u univerzitetski grad, na moru, sa realnom sportskom ambicijom, gradonačelnikom koji prati sport?"
Patris Kanaje je došao 1994. godine i ostao je sve do skora prvi trener Monpeljea, punih 30 godina. A doveli su ga - igrači te prve prvoligaške generacije Monpeljea.
"Kanajea koji je kasnije postao najbitnija karika svega toga su doveli igrači. Prve godine smo završili kao peti, već druge sezone treći. Ipak to nije zadovoljilo ekipu i vidjeli smo da nam treba neko jači, bolji. Doveden je Kanaje i tu je prekretnica. Dolazi neko ambiciozan, profesionalan, studiozan, to je ono što je nama trebalo. Sa već postojećom ekipom dovodi još dva igrača i u vrlo kratkom roku postajemo ne samo dobra ekipa sa ambicijama nego ekipa sposobna za sve i svašta. Prve godine smo mi prvaci!"
Šta donosi Patris Kanaje? "Rad, disciplinu, zahtjevnost. Non-stop preispitivanje, kako može bolje, šta može bolje i nikada zadoivoljavanje. Šta god da je bilo, prošlo je i idemo dalje. Nama je to jako pasalo. Stalno je bilo - volimo se, mrzimo ga, volimo se... On je već imao složenu ekipu, samo je bio potreban neko da zategne, da utegne i da da nekakav smer", govori o svom treneru Andrej Golić.
"Nikola Karabatić? Pa jedino da si slijep..."
Već skoro deceniju je bio u Francuskoj Andrej Golić kada se u timu Monpeljea 2000. pojavio Nikola Karabatić. Čudo od djeteta koje je kasnije postalo najbolji rukometaš svih vremena. Iza svog tog uspjeha tiho je stajao jedan čovek.
"Kao prva stvar pojavljuje se otac Branko Karabatić koji je jako bitan u svemu tome. Bez Branka Karabatića nikada ne bi bilo Nikole. Ne govorim tu samo o familijarnim vezama, nego je Nikola projekat tog čoveka koji je bio jedan prekrasan čovjek. Njega je Kanaje prvo doveo, bio je u jednom malom klubu blizu Monpeljea. Kanaje ga je pozvao da bude trener golmana. Nikolu smo prvi put videli kao Brankovog sina na turnirima mladih koji su se održavali", počinje priču o najboljem ikada Andrej Golić.
Da li se odmah vidjelo o čemu se radi? Itekako.
"Ma odmah se vidjelo, to je trebalo da budeš slijep da ne vidiš. Baš sam nedavno pričao sa Nikolom kako sam kao igrač sudio neki turnir mladim ekipama. Rezultat je 15:12, Nikola od 15 dao 16 golova. A nesebičan! Meni Branko suflira: 'Sudi mu sve! Sve mu sudi, korake svake, ništa mu ne popuštaj.' Taj dečko je imao talenat, ali je imao i fenomenalno vaspitanje. Vrlo rano je Kanaje njega doveo u drugu ekipu, ali drugu ekipu nije vidio. Odmah je zaigrao sa nama."
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Samo tri godine kasnije u dvomeču finala Lige šampiona Portland San Antonio je zapamtio Nikolu Karabatića. Praktično ih je sam pobijedio - od 50 golova Monpeljea dao je gotovo polovinu.
"On sa 16 godina igra prvu utakmicu sa nama turnir u Strazburu. U prvom poluvremenu daje 5/5. Kao bek od 16 godina. To mlad ili star, to su gluposti. Ja sam igrao sa Patrikom Ćavarom koji je sa 19 godina bio najbolji strelac jugoslovenske lige. Nikola Karabatić je nama osvojio Ligu šampiona. Sa 18 i po godina 21 gol, dvije utakmice finala Lige šampiona."
Sada Luka i Nikola Karabatić odlično pričaju srpski, a kakvi su bili tih godina kada su ulazili u prvi tim? "Dobri! Luka priča malo bolje, a Nikola ima jedan jako zanimljiv francusko-niški naglasak. Možda nekada u vokabularu mu zafali nekoliko riječi, ali Branko i mama su sa njima kući pričali našim jezikom", ističe Golić za MONDO.
"Stranac nikad nije igrao za reprezentaciju, ali ti ćeš igrati"
Kada je 1991. godine otišao iz Banjaluke još uvek je postojala SFRJ. Zatim se ona raspala, pa je nastavila da se raspada i SRJ, SCG... Nijedna od novonastalih država ga nije zvala, ali jeste - Francuska.
"Odlazim 1991. a tek 1998. godine dobijam papire. Nekad 1996. kada su Olimpijske igre u Atlanti Danijel Konstantini me u neformalnom razgovoru pita kakvi su mi planovi. Ja mu kažem da sebe ne vidim nigdje drugo nego u reprezentaciji Francuske. Ako jednog dana Francuska bude mene htjela i ako budem imao papire. Tu on meni kaže jednu jako bitnu stvar gdje sam prelomio: 'Što se mene tiče nikad stranac nije igrao za Francusku, jedini koji će to biti bićeš ti, ako to želiš.' Pokrećem proceduru za papire, ali to traje dvije godine. Prvog maja sam dobio pasoš, 10. maja sam igrao za reprezentaciju", prisjeća se Andrej Golić debija za nacionalni tim.
Što se tiče reprezentacija koje su nastale raspadom bivše države, niko ga nije zvao. "Nikada nisam neke signale dobijao da razmislim ovdje za nekoga da igram, iako sam ja slao signale da to mene ne interesuje. Tako da je možda i to razlog, ne znam."
Kasnije smo gledali Nikolu i Luku Karabatića, ali i rođenog Mostarca Igora Anića u dresu Francuske. Ipak, svemu tome vrata je otvorio Andrej Golić.
"Bilo je to malo specifično, nisam ja bio klasičan stranac koji je došao da igra u Francusku. Došao sam jer me je otac povukao sa sobom. Mene su stvarno prihvatili kao svog. Završio sam njihovu školu, njihov fakultet. Vjerovatno su to ljudi prihvatili to kod mene, nakon mjesec dana su me prihvatili kao svog. Kao da sam našao drugu familiju. Njihovi ljudski kvaliteti koje su oni imali su meni bili bliski, bez toga da sam ja ikada negirao ni odakle sam ni ko sam ni šta sam. Tu je ta neka ipak otvorenost francuske države prema takvih stvarima. Nikada nisam imao nekakvih bockanja, podmetanja niti bilo čega."
Francuzi su učili od nas, pitajte Konstantinija
Braća Žil, Omeje, Dinar, Narsis, Ričardson, Kazal, to je bilo društvo koje je uz Andreja Golića 2001. godine donijelo prvo zlato Francuskoj. Na domaćem terenu, na Svjetskom prvenstvu. A da li je istina da su Francuzi tih godina učili od nas?
"To je istina sto odsto, Konstantini je to govorio i dan-danas to kaže. Francuzi su sportska nacija, ali rukomet je dugo kaskao dok taj čovek nije došao i smislio sistem. Oni su godinama učili od Jugoslovena. Prvi strani treneri u Francuskoj su Jugosloveni. Moj otac, Sead Hasanefendić, Branislav Pokrajac... Ti strani treneri su doneli ono što je on smatrao da nedostaje Francuzima - disciplinu, profesionalnost, tehniku, taktiku. Ne kažem da su oni prekopirali to od nas, ali Francuzi su najsličniji Balkancima. Oni ne mogu da se inspirišu od skandinavnskog modela, pa ni od ruskog. Prvi stranci u francuskom prvenstvu su bili naši olimpijski šampioni i svjetski prvaci - Mile Isaković, Irfan Smailagić, Zlatan Saračević... To su sve multiosvajači medalja. Sve mahom Balkanci i to je uticaj balkanskih igrača i stručnjaka na francuski rukomet je neosporiv."
Umjesto da igra sa Jugoslavijom borili se da se ne uguši
Kada je Francuska 2001. godine osvojila svjetsko zlato Andrej je imao priliku da igra protiv Jugoslavije. U poslednjem kolu grupne faze pobijedili su "trikolori" 22:20, ali Golića nije bilo na terenu.
"Nisam igrao na toj utakmici, dobio sam alergiju na liči (azijsku trešnju prim. aut.) dan prije. Izgledao sam kao "elephant man", bilo mi je zabranjeno. Ostao sam u hotelu, ima priča o tome. Jako sam bio blizak igračima sa Reuniona - Džeksonom Ričardsonom, Patrikom Kazalom i Danijelom Narcisom. Oni su dobili sa Reuniona paket voća kao podršku za Svjetsko prvenstvo. Mi smo igrali karte i hajde malo ananasa, ličija i jednom u trenutku sam osjetio da nisam dobro i legao sam. Danijel Narcis koji je bio sa mnom u sobi dolazi i viče: 'Šta je tebi?' A ja - glava deformisana. Frka da se ne ugušim, dali su mi adrenalin i tu utakmicu nisam igrao", prisjeća se za MONDO drame sa Mundijala Andrej Golić. Ipak, bilo je riječi o tome da li treba da igra takve utakmice.
"Imao sam jednu diskusiju sa Konstantinijem vezano za te utakmice. Tada je igranje naturalizovanih igrača bio rijedak slučaj, posle je to postalo puno češće. Taman je bilo i posle rata i uvjek je probao da me zaštiti kada se igra protiv balkanskih zemalja. Ali da je bilo lako igrati te utakmice nije, jer su tu igrali ljudi sa kojima sam ili igrao ili se družio. Ipak nije bilo ni nešto problematično."
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Njegov brat od strica Nebojša Golić ima tri medalje osvojene sa selekcijom SR Jugoslavije, a znali su da se sretnu na različitim stranama na reprezentativnim takmičenjima.
"Igrali smo u Egiptu na Svjetskom prvenstvu, većinom smo dobijali te utakmice. Jedina koju smo izgubili i koja mi je teško pala to je u Sidneju, u četvrtfinalu smo izgubili od Jugoslavije. Da smo mi prošli osvojili bismo medalju, a Jugoslavia nije. Međutim Jugoslavija je tu utaimicu odigrala odlično, a mi katastrofa. U Sidneju mi je Nebojša čak predlagao da se dodajemo loptom na početku utakmice pa sam ja rekao: 'Igraj ti svoje, ja ću svoje'", rekao nam je naš sagovornik uz osmijeh.
Kanaje nije ni znao, a gurnuo me u menadžerski posao
Sada ima svoju rukometnu menadžersku agenciju i jedan je od najboljih rukometnih menadžera na svijetu, mada ne voli kada ga neko tako predstavi. Nije to bio plan kada je završavao karijeru.
"Nije mi to bila prva ideja, htio sam da ostanem u klubu i vidio sam sebe u funkciji sportskog direktora ali to nisu bili planovi Kanajea u tom momentu. Jednostavno sam shvatio da moram sam sebi da krojim put, da nađem nešto čime bih se bavio, a da ostanem u rukometu. Znao sam da neću da budem trener iako su mi nudili. Nisam želio da imam porodični život kakav je imao moj otac.
Do samog kraja karijere mi nikada nije bio potreban menadžer, uvjek sam sam pregovarao svoje ugovore. Na kraju moje karijere mi je zatrebao i tada sam bio u kontaktu sa najboljim francuskim i balkanskim menadžerom. Toliko sam se razočarao u njiihov pristup, profesionalnost, da sam jednostavno rekao da bih mogao da radim to na jedan drugačiji način. Vidip sam tu jednu enormnu rupu.
To je prvi razlog. Drugi razlog je to što je Kanaje sve vrijeme, a pogotovo pred kraj znao da me koristi kada je trebalo dovoditi nove igrače. Zato što sam imao mrežu poznanstava, znao sam lako da dođem do broja telefona, imao sam dobre kontakte. Kada je on trebalo da dođe do informacija i kontakata sa igračima znao je da me koristi. Čak kada sam povrijeđen znao je da me šalje da idem da gledam i skautiram igrače. Manje-više on je ne znajući nehotice me gurnuo u dva navrata u menadžerski posao. Prvo kada mi nije ostavio u klubu, a druga kada me je slao da radim taj posao sportskog direktora dok sam bio trener", ispričao nam je o svom ulasku u menadžerske vode Nebojša Golić.
Danas samo gledaju ko će više da lupi
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Morali smo da ga pitamo i o transferu Ivana Martinovića o kome svi pišu. Bilo je riječi i da je vrijedio 1.000.000 eura...
"Ja bih volio da je to tako, ali nije i to nije realno. To su izmišljenje cifre. Danas živimo u svijetu društvenih mreža gdje ljudi imaju potrebu da sebi daju na važnosti dajući neprovjerene informacije. To nije samo u rukometu nego svuda. Imam nekad utisak da je trka ko će da lupi jače. Ja sam totalno kontra toga."
Ipak, odjeknula je ta vijest i dala je publicitet rukometu. U poslednjih nekoliko decenija napravio se baš ozbiljan spektakl od rukometne igre, ali novac to nije do kraja ispratio. Čak ga je možda i manje nego kada su Španci, Poljaci i Makedonci više ulagali.
"Na pitanje da li se rukomet digao - jeste. To je značajan pomak u odnosu kada sam ja igrao. Da li se on diže u kontinuitetu i proporcionalno - to je laž. Mi smo na tržištu koje je jako ograničeno. Nemamo mogućnosti jer nemamo NBA, nemamo Rusiju, ni Tursku. Da ne pričamo o Kini... Neki drugi sportovi imaju mogućnost da se prošire na ta tržišta. Ne moramo mi da imamo Filipine kao košarka, ali već jedna Turska, Engleska ili da se Španija vrati bilo bi jao bitno. Dok se to ne desi biće jao teško dizati ekonomiju samo na leđima Njemačke, Francuske i Skandinavac. To je trenutno status kvo.
Odšteta za Martinovića nije bila ni milion, ni 200.000. Bila je jedna za mene jako pristojna cijena za otkup jedne godine ugovora. To je pitanje da li će neko da ode za normalan novac ili za nula. Ali danas nemamo više klubove kao što su bili u jednom trenutku Sijudad Real, Vardar i Kjelce koji su znali da ako hoće da uđu na tržište, razbiju ga, poremete, dovedu top igrače, moraju da lupaju cifre. To su oni radili. Danas toga nema. Da li to može bolje? Da, ali će morati da se otvore neka druga tržišta. Bez toga nećemo moći da idemo gore", ističe on.
Pokrenuo je i Asocijaciju rukometnih menadžera. Kaže, iz čisto intelektualnih pobuda. "Zato što mi je intelektualno bilo glupo da neko drugi priča šta bi i kako bi trebalo da rade menadžeri, a da menadžere niko ne pita. Isto tako sam učestvovao u osnivanju prvog sindikata igrača u Francuskoj. Smatrao sam da je glupo da se priča o pravima i obavezama igrača, a da igrače niko ne pita. Ovo je čisto intelektualna reakcija, smatram logična. Predstavnici klubova su htjeli da odlučuju šta i kako bi trebalo da rade menadžeri. Svakako smatram da oni treba da učestvuju, sa predstavnicima saveza i igračima, ali nikako bez predstavnika menadžera."
Miško u košarci, Andrej u rukometu
"Petoricu poslali u vojsku, a mene na teren sa 15": Andrej Golić nam pričao o evropskoj tituli '91
Nekako deluje da u sportovima osim fudbala dobro prolaze menadžeri sa naših prostora. U košarci Miško Ražnatović, u rukometu Andrej Golić... Pa šta to imaju naši ljudi?
"Drukčiji nam je put svakako međutim sve je vezano vjerovatno za mentalitet ljudi koji su imali jaku socijalnu nit. Sa druge strane ima sigurno i neke preduzetničke niti da se nešto stvori i napravi. Kada gledam malo šta radi Miško Ražnatović ima tu nekih odličnih stvari koje je nemoguće primijeniti u drugim sportovima. Stvarati igrače da idu NBA ne da je zabranjeno nego je nemoguće jer ne postoji NBA. Mislim da bi bilo dobro da agenti pomažu neke klubove da stvaraju mlade igrače", dodao je on,
Kada je već bio tu, morali smo da ga pitamo - ima li Srbija čemu da se nada? Koja su to imena koja dolaze, šta nam je potrebno da ponovo postanemo zemlja rukometa kao što smo decenijama bili?
"Nezahvalno je davati imena, ali šta nedostaje rukometu u Srbiji? Nedostaje jedan Jokić. Nedostaje jedna zvijezda koja će novim klincima dati želju da počnu da se bave rukometom. Klincima u Srbiji rukomet nije prvi izbor. Dok prođemo filter fudbala, košarke, odbojke, dok se dođe do rukometa... Ali jedno veliko ime bi to promijenilo. Jedan kompletan igrač bi to promijenio. Zvijezde su uvjek kompletni igrači. Odbrana, napad i da imaju neku harizmu, ličnost. Srbija je to imala dugo godina kroz razne sportove. Dolazak Raula može da pomogne, da da novi elan.
Šta još može da pomogne? Volio bih da se u Beogradu uskoro pojavi klub koji bi mogao da bude kandidat za Ligu šampiona. Djeca kada gledaju vrhunske igrače koji dolaze, kako igraju, kakav je to spektakl... Dobiju onda želju da dolaze, da treniraju, pa se onda možda neko otme od košarke, odbojke. To ljudi u Srbiji nemaju prilike da gledaju, što ljudi u Hrvatskoj imaju.
Koliko god su neki protiv RK Zagreba taj klub je jedini koji u kontinuitetu igra Ligu šampiona. Dijete kad hoće da gleda Hansena, Genshajmera ili Gidsela može to da uradi. To ljudi u Srbiji nemaju priliku da gledaju. Ljudi u Makedoniji imaju, zato je Makedonija odlična, pravi nove igrače, imaju četiri jaka kluba sada. Hrvatska je kroz Zagreb i taj kult reprezentacije koji se stvorio uspjela da održi uprkos istim ili sličnim problemima koje ima Srbija. Znači nije nemoguće. Jer i Hrvatska ima zeznutu konkurenciju, jer ta reprezentacija u fudbalu ima nevjerovatne uspjehe. Ali nije nemoguće. Znači možeš uz košarkašku reprezentaciju Srbije nije nemoguća jaka rukometna reprezentacija Srbije", završio je svoj razgovor za MONDO Andrej Golić.
Od vaterpolo treninga u Banjaluci, debija sa 15 i evropskog trofeja sa 17 godina, do trovanja na Svjetskom prvenstvu i osvajanja zlata sa Francuskom. Od Maglajlije i Stupara preko Dinara i Kazala do najvećeg ikada Nikole Karabatića. A deluje da je Andrej Golić tek počeo. Svašta stane u jedan život.