Nekadašnji reprezentativac Srbije, specijalno za naš portal, o velikoj košarkaškoj svetkovini koja počinje u subotu ujutru, utakmicom Srbija - Angola.
Svjetsko prvenstvo. Jako lijepa stvar. Čak i ako ga ne odigraš, jako je lijepo gledati ga i učestvovati pasivno. Ako ga makar jednom odigraš, uvijek ti ostaju prelijepa sjećanja, jer ipak je to uz Olimpijske igre najveći vid takmičenja na svijetu. Ako izuzmemo Amerikance, koji smatraju da je NBA liga Svjetsko prvenstvo.
Uvijek me ovakvi događaji vrate u djetinjstvo, podsjete i na prelijepe i na malo manje lijepe događaje, ali generalno pozitivne. Jer, ti si kao sportista doživio vrhunac karijere - prvo time što nastupaš za svoju zemlju, a drugo, kada te ta zemlja pošalje da igraš protiv najboljih na svijetu, dalje od toga ne može!
Kada odigraš tako nešto, daj bože osvojiš, sve posle gledaš s nekim prelijepim iskustvima, kroz oči kojima si to prošao. Čitavog života onda gledaš kroz prizmu kako bih JA to uradio i kako smo MI radili. Stvarno je to poseban period godine. Ne svake godine, ali kad naiđe. To su momenti kao kad čekaš da ti se rođak oženi. Jedan vid veselja i prelijep događaj.
Vjerujem da i kod naših sadašnjih reprezentativaca postoji doza zabave i zadovoljstva u igri. Za većinu sportista, a i za mene, nastup za reprezentaciju je vrhunac karijere. Igraš dobrovoljno, nisi plaćen, možeš da igraš samo sa jednim motivom - da se boriš za svoju zemlju.
Novinari vole da pišu o atmosferi, šta god to značilo, ali mislim da u našoj reprezentaciji ima sklada, hijerarhije, da svako zna svoje mjesto i pred kamerom i u svlačionici. Kažem to makar i ne osvojili medalju, koja je nešto totalno iluzorno.
Kakav god bio rezultat, ja srpsku košarku vidim kao njemački fudbal. Šta god se desi, mi se svijetu uvijek predstavimo fenomenalno. To su sve čestiti momci, fenomenalni ljudi i drugačije ne može ni da bude. Bar ja to ne mogu da zamislim.
Prva utakmica je u subotu protiv Angole. Cilj je samo pobijediti. Sada misliti o medalji bilo bi vrlo neiskusno i nezrelo. Tako može da razmišlja igrač od 18, 19 godina, da mašta kako je već tu, blizu. Iole iskusniji igrač gleda samo kako da prođe utakmicu koja je na redu, jer ti godine iskustva i takmičenja govore da svaku možeš i da izgubiš. Igraš mali fudbal napolju, igraš basket, karte, pa ne možeš da pobijediš svaku partiju.
Na Svjetskom prvenstvu tek nema šale. Prvo pobijediti Angolu, pa je sljedeći cilj pobijediti Filipine, pa Italiju i tako dalje. Kako god da bude, na mišiće ili ne, dok malo ne osjetiš takmičenje i dok se malo ne "otvori".
Najveći problem i minus, može da nam bude to što nas je FIBA proglasila najvećim favoritima i svi će zbog toga da izginu da nas pobijede. To je veliko breme. Ta Angola, ili Filipini, samo neka pobijede nas u grupi, moći će da se vrate kući i da kažu 'Ej, mi smo pobijedili Srbiju'. Tu onda nema kliznog perioda, svaka utakmica je kao finale.
Ti znaš šta da očekuješ protiv Italijana, Španaca, Amerikanaca... Ali protiv zemalja kao što je Angola, koje nemaju jasno definisan stil košarke, svašta može da bude. S te strane je nezahvalno biti prozvan kao favorit, ali možda će se momci baš po tome sjećati ovog Svjetskog prvenstva. To je dio života, dio sazrevanja i vjerujem da će oni uspjeti to da iznesu.