Možda je termin "izdajica" prejak i prestrog, jer je fudbal postao biznis, ali ovi ljudi su, ipak, učinili "neoprostivo".
"Od malih nogu sanjam da dođem u taj i taj klub", "Ostvaren mi je dječački san", "Nema tih para za koje bih igrao za one druge"... Ovih i sličnih fraza naslušali smo se u fudbalskom svijetu.
Nepisani fudbalski kodeks, nešto što se "ne radi ni u ludilu", mnogi fudbaleri su prekršili. Jasno je da fudbaleri žive od fudbala, i da im je novac najvažniji, ali bilo je u istoriji ove igre mnogih fudbalera koji su prešli u redove "najljućeg rivala" i na sebe stavili "anatemu" navijača koji su ih do tada obožavali.
Poslednjih godina, pa i decenija, fudbal je izgubio na emociji, romantici... Sada je novac presudan, bar što se tiče onih koji klubovima upravljaju i u njima igraju. Ali, pravi navijač, onaj zbog koga se i igra fudbal, nikada ne bi prodao svoj klub. Ne, nema tih para!
Naravno, biće u vašim komentarima i zapažanja tipa: "A gdje su Milko Đurovski, Velibor Vasović, Kleo, Vladimir Stojković...?". Ali, ovo je priča o fudbalerima iz inostranstva.
Koga izabrati za početak?
Recimo, od Zlatana Ibrahimovića. Šveđanin, koji fudbal drži u malom prstu, poznat je po svojoj nelojalnosti. Igrao je za Juventus, da bi prešao u milanski Inter, a poslije epizode u Barseloni, obukao je dres Milana.
Kad smo već na Apeninskom poluostrvu, svjež primjer je i Mario Baloteli. Još dok je bio član Intera pokazivao je simpatije prema Milanu. Potom je otišao u Mančester siti, da bi se vratio u Italiju, ali ovog puta u omiljenom, crno-crvenom dresu Milana. Ne smije se, međutim, smetnuti sa uma da ta dva kluba, iako gradski rivali, odlično sarađuju, i da nije rijetkost da mijenjaju igrače.
Karlos Tevez je "crveni" dio Mančestera zamijenio za "plavi" dio tog engleskog grada. Navijači Junajteda su svojevremeno željeli da Argentinac ostane u klubu, ali dok se ser Aleks Ferguson premišljao da li da mu ponudi novi ugovor, Tevez se naljutio, pa je prešao u Mančester siti za 47 miliona funti. Navijači Junajteda su palili crvene dresove sa njegovim imenom, pravili su lutke koje su glumjele njega, pa su ih spaljivali na lomači, a u Sitiju su sve to spremno dočekali. U gradu su bili postavljeni bilbordi, čak i u ulici koja vodi ka Old Trafordu: "Karlos, dobrodošao u Mančester".
Ako se i mogu razumjeti stranci u fudbalu koji mijenjaju klubove isključivo zbog novca, onda je teško razumljiv potez Kenija Milera. Jedan od najvećih fudbalskih derbija na svijetu je "Old firm", odnosno, dueli Seltika i Glazgov rendžersa. Taj fudbalski derbi je više od igre. Politika tu ima i te kakav upliv. A Keni Miler je igrao za Rendžers pa je prešao u Seltik, da bi se potom vratio u Rendžers i igrao značajnu ulogu u osvajanju trofeja!
I dalje smo na britanskom Ostrvu. Ešli Kol je bio omiljen igrač navijača Arsenala. Zarađivao je u sjeveroistočnom dijelu Londona 55.000 funti nedjeljno, ali to mu nije bilo dovoljno. Čelsi mu je ponudio nedjeljnu platu od 90.000 funti. Nije je odbio. Prešao je u jugozapadni dio engleske prijestonice. Navijači Arsenala mu to nikad nisu, niti će mu oprostiti.
Baš kao što neće ni Robinu van Persiju. O njemu su ispjevali mnoge pjesme, obožavali su ga, bio im je heroj. Osam godina je uveseljavao navijače Arsenala, bio je pravi"tobdžija". A onda je Holanđanin "zabio nož u leđa" svakom navijaču Arsenala. Prešao je iz Arsenala u Mančester junajted 2012. godine za svega 23 miliona funti. U Junajtedu je odmah osvojio trofej, postigavši 40 golova u 62 utakmice.
Još nekoliko fudbalera ima epitet "Jude" u engleskom fudbalu. Jedan od najboljih štopera u engleskom fudbalu svih vremena - Sol Kembel, bio je igrač Totenhema. Svojevremeno je govorio da nikada ne bi prešao u Arsenal, a onda je upravo to učinio. I to bez obeštećenja!
Tu je i Francuz Vilijam Galas. Neko će primijetiti da je on, možda, nepravedno na ovoj listi, jer je otišao iz Čelsija u Arsenal kao dio transfera Ešlija Kola iz Arsenala u Čelsi. Ali, ne smije se zaboraviti da je Čelsi, prije ovog posla, objavio saopštenje u kojem je tvrdio da je Galas prijetio da će postizati autogolove ako ga klub ne proda! A poslije Arsenala Galas se nije zaustavio u prikupljanju neprijatelja. Prešao je u Totenhem! "Juda na kub"!
Vejn Runi nije baš napravio "smrtni grijeh", odnosno, nije prešao u redove "najmrskijeg rivala", ali je, svejedno, "izdao". "Izdao" je navijače Evertona, plavu boju. Obukao je crvenu. A kada je svojevremeno dao gol Manlester junajtedu, izjavio je: "Jednom plav, uvijek plav", aludirajući na boje Evertona. Koje su bješe boje engleske funte? Zamalo da Runi proširi krug neprijatelja, jer je postojala mogućnost da, poput Karlosa Teveza, ode u plavi dio Mančestera. Ali, navijači Junajteda su mu dolazili pred kuću, molili ga, prijetili mu... Ostao je u Junajtedu.
Bilo je ovakvih primjera i u Španiji.
Legendarni Njemac Bernd Šuster igrao je osam sezona za Barselonu, da bi potom otišao u redove "mrskog neprijatelja" - Real Madrida. A potom je prešao iz Reala u redove Atletiko Madrida!
Isto su učinili i Portugalac Luis Figo i "pravi" Ronaldo.
Figo je dobio nadimak "El klasiko izdajnik". I on je dres Barselone zamijenio za dres Reala. To je navijače katalonskog kluba toliko razbijesnilo da su na jednom od derbija na Kamp Nou, kada je on izvodio korner, bacali na njega svinjske glave, flašice, kamenice...
Legendarni Brazilac Ronaldo, jedan od najboljih fudbalera svijeta svih vremena, igrao je i za Barselonu i za Real, kao i za Inter, tako i za Milan. A potom je u Brazilu napravio nešto još "luđe". Trenirao je sa Flamengom, oporavio se od povrjede koljena, da bi odbio da potpiše ugovor sa Flamengom i prešao u Korintijans!
I Njemci su imali svoje "Jude". Poslednji primjeri su Mario Gece i Robert Levdandovski.
Mario Gece je mnogo "jači" primjer od Poljaka. Cio život bio je dio dortmundske Borusije, a onda je prihvatio ponudu minhenskog Bajerna. Zanimljivo, Gece je objavio prelazak u Bajern baš pred finale Lige šampiona dva kluba. Bio je dovoljno čovjek da navija za Borusiju u finalu. Ali, "milioneri" su poraženi. Njegovim putem krenuo je i Robert Levandovski, koji je nedavno potpisao za Bajern u koji prelazi od ljeta 2014. godine.
Jedan od drastičnijih primjera "smrtnog grijeha" dolazi iz Grčke. Legendarni golman Antonios Nikopolidis branio je "sto godina" za Panatinaikos. Dobro, ne baš 100 godina, ali jeste od 1989. do 2004. godine. A potom je prešao u Olimpijakos, najvećeg neprijatelja "zelenog" dijela Atine. Tamo je i završio karijeru 2011. godine.
I "preko bare" je bilo primjera "izdajstva". Najveće je učinio Gabrijel Batistuta. Čuveni "Batigol" igrao je River Platu (doduše jednu sezonu, 1989-1990.), da bi prešao u Boku juniors!
Prije njega, nešto slično je napravio legendarni Klaudio Kaniđa. Karijeru je počeo u River Plati, a poslije karijere koju je imao u Evropi (Helas Verona, Atalanta, Roma, Benfika), vratio se u Argentinu, ali ne u River, već u Boku jiniors.
(MONDO)