Navršava se šest godina od smrti poznate pjevačice Done Ares, a njena majka ostala je neutješna.
Prije šest godina na današnji dan zauvek nas je napustila pjevačica Dona Ares. Dana 2. oktobra u popodnevnim satima regionom je odjeknula vijest da je posle duge i teške bitke preminula Azra Kolaković, poznatija kao Dona Ares.
Osim po svojoj muzici i drugim talentima, bila je poznata i kao simbol u borbi protiv opake bolesti. Iz dana u dan je pune tri godine gotovo svakodnevno pisala na društvenim mrežama o teškim, ali i lijepim trenucima tokom liječenja raka. Ništa nije skrivala od ljudi koji su je voljeli, a bilo ih je na stotine hiljada. Prestala je da se oglašava tek nekoliko dana pred smrt, kad je već bila u komi. Od tada o Doni su pričali njeni prijatelji, kolege i drugi ljudi koji je vole, osim njene porodice koja u dubokom bolu žali za njom.
Donina majka Ajka, u ispovijesti za bosanske medije progovorila je o svojoj rano preminuloj kćerki i uspomeni na nju, o najtežim danima svoga života i o tome šta je za nju duševna terapija.
Na početku razgovora Ajka kaže kako je došla iz Gospića, gdje je imala nastup na Turističkom sajmu. "Ovo mi je sada duševna terapija, nastupam s njima i kao solista i kao član ansambla u horu", govori Ajka za "Dnevni avaz".
Rana zbog gubitka voljene kćerke nikada ne prestaje da boli. "U ovih šest tužnih godina sam prošla sve moguće psihičke faze... Jednostavno nema riječi da se opiše ta tuga, i ne daj Bože nijednom roditelju da doživi takvu bol i tugu", kaže nam majka nikad prežaljene pevačice iz Bihaća.
Govori da je nju spasila promjena sredine. "Bila sam dvije i po godine u Švajcarskoj i to mi je djelimično pomoglo. Promijena sredine, novi ljudi, šetnje, parkovi, šume, mir, tišina, obilazak mnogih gradovi... Ali to je samo dio tzv. terapije, jer izgledaš kao normalna, a 'podijeljena' si ličnost, izgledaš normalno, a nisi normalan", iskrena je Ajka.
Kaže da je prošla sve moguće faze tuge. "S usponima i padovima... Nekada se osjećam kao da stojim na rubu litice i samo neko treba prstom da me gurne u ponor... Potom osjećaj da si na dnu i da se malo dižeš... To se desilo tek prošle godine. Počela sam biti takoreći normalna psihički. Mada sam se pred ljudima znala nositi sa svojom tugom. Plakala sam puno, ali ne pred svakim, jer ima ljudi koji vole da patiš... Nekako sam se nosila s tim... Ja znam kako", kaže nam Ajka Kolaković.
Ponosni smo što smo imali Donu
"Šest je tužnih godina, najtužnijih. Ali, i pored bola i praznine, ostatak moje porodice i ja, smo ponosni što smo imali Donu i s ponosom i dostojanstvom čuvamo uspomenu na nju i njeno delo. Fanovi iz cijelog svijeta stalno šalju neke videe, jave se, upute koju toplu riječ", govori Ajka.
"ŠEST JE NAJTUŽNIJIH GODINA": Ispovijest majke Done Ares o smrti pjevačice - "Kao da stojim na rubu litice i čekam..."
