Pjevačica Vesna Zmijanac opisala je najteže trenutke u životu, a i dalje se pita zašto joj se to dogodilo.
U svojoj autobiografiji "Kad zamirišu jorgovani", Vesna Zmijanac svojevremeno je opisala bol koju je doživjela zbog gubitka dva sina, oba puta u sedmom mjesecu trudnoće. Težak period u njenom privatnom životu, dešavao se u trenutku kada je na poslovnom planu doživljavala najveću popularnost.
"Bilo mi je, naime, suđeno da u vrijeme moje najveće slave spoznam i najveće duhovne muke, da veliku radost zbog uspjeha potisnem isto tolikom (još i većom, zapravo!) žalošću, da kroz lako podnošljivu, malu i kratkotrajnu fizičku patnju tijela spoznam i onu ogromnu, jedva izdrživu i vječno prisutnu bol, bol koju gubitak djeteta ostavlja u roditelju", opisala je Vesna.
"Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj se dogodio u pauzi koncerta u Mladenovcu. I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prevremeno započeo, i doslovno se događao u garderobi iza pozornice dvorane u Mladenovcu, a trajao je i tokom puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu opisati čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo. Jer, to je jedna od onih boli koje još uvijek bole, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sjetim se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvek mi se zgrči u grlu i uvek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor): 'Jesam li i koliko sam ja (načinom svog života, pre svega) kriva za to što se dogodilo?", bila je iskrena u svojoj ispovesti o teškim trenucima.
"U prvih nekoliko nedelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bila još sveža, želela sam i ja nestati, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grešnih!) zaključaka", prisetila se Vesna, koja je nakon tragičnog događaja smogla snage da nastavi dalje, ne sluteći da je ponovno čeka isti scenario.
"Ali, život je tekao dalje. Posao je tražio svoje. Ponovno su zakazivana gostovanja otkazana zbog moje nesrećom prekinute trudnoće, a ja sam se svemu tome predala s još većim žarom, u još bržem (gotovo mučnom) tempu - želeći, valjda, bežanjem u rad, u naprezanja i umor, zaboraviti i tu neizlečivu ranu na duši (ona telesna, naravno, nije ni vredna spomena). Nisam ni slutila da me, na nesreću, isto to - i još teže i gore jer je ponovljeno i u vrlo kratkom vremenskom razmaku - čeka već nepunu godinu kasnije. Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine", napisala je.
"Pitala sam se i onda, i još uvek se ponekad zapitam - čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grehove, sva moja voljna i nevoljna nedela, sve moje besove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili napravila, povredila - i tražila u svemu tome koriene i razloge, takve i tolike kazne koja mi je dosuđena', iskrena je bila Zmijanac u svojoj autobiografiji.
Posle velike tuge, za Vesnu je usledila najveća sreća - u oktobru 1989. godine na svet je donela ćerku Nikoliju. Naslednica je krenula stopama svoje majke, a podarila joj je i dve predivne unuke, Reu i Hanu.
"ZA DVIJE GODINE IZGUBILA SAM DVA SINA, OBA U 7. MJESECU": Vesna Zmijanac doživjela je i najveću BOL!
BONUS VIDEO:
