Obožavali smo ga. I obožavaćemo ga. Kolumnista MONDA Mladen Nikolić posvetio je novi tekst jednom od glumaca koji je sinonim za smijeh. Dragomir Bojanić Gidra!
Gidru sam prvi put vidio još kao klinac, na TV-u - bilo je to krajem sedamdesetih, kada je najpopularniji lik sa malog ekrana bio famozni Sandokan. Tik uz bradonju sa sabljom bili su i voditelj Kviskoteke Oliver Mlakar, Sedmorica mladih (njihov šou "7 +7") i, naravno, Prle i Tihi.
Majicu sa Sandokanom nosio sam dok se nije iscijepala, a ništa manje nisam bio ponosan ni na onu drugu na kojoj su se šepurili dvojica neustrašivih ilegalaca sa šmajserima. Njihov ljuti neprijatelj bio je Žigonov Kriger, dabome, SS major od koga se ledila krv u žilama. Međutim, nije Kriger mogao sam protiv "Otpisanih"; desna ruka bio mu je uštogljeni gosn. Mišić, šef beogradske tajne policije, a njemu je pomagao (ili možda prije odmagao?) vječito pripiti Mikula. I Krigera, i Mišića, i sve one silne "Švabe" mrzio sam i plašio ih se ali, zanimljivo, taj nespretni brkati grmalj Mikula bio mi je simpatičan i nimalo mrzak. Da, bio je to neponovljivi Gidra.
"POVRATAK OTPISANIH" - INSERT
Da je živ, Dragomir Gidra Bojanić, rođeni Šumadinac, ovog 13. juna napunio bi 82 godine. Bez sumnje, spada u red najpopularnijih glumaca na našem prostoru i, uprkos tome što već više od dvije decenije nije među nama, njegovi filmski likovi i danas jednako zasmijavaju publiku doslovno svih uzrasta; pronaći nekoga ko ne zna za Gidru je apsolutno nemoguće.
Ovaj kršni brkajlija rodio se i odrastao u Kragujevcu (1933). Nije mogao da se pohvali srećnim detinjstvom; majka mu je rano umrla, a sa nepunih deset godina ostao je i bez oca Jovana, oficira kraljevske vojske. Posle osnovne, u rodnom gradu je upisao i završio srednju školu za preradu hrane (mesa, povrća); kasnije je Gidra često umio da kaže kako se školovao na konzervatorijumu!
Ubrzo se zaposlio u struci, kao zanatlija u prerađivačkom kombinatu "Crvena zvezda". Okružen konzervama, mesnim narescima, džemovima i kompotima, Gidra je zavolio - glumu. Naime, u samoj fabrici bila je oformljena amaterska dramska grupa, sastavljena od zaposlenih u "Crvenoj zvezdi" i za mlađanog Bojanića to je bilo otkrovenje. Magija glumačke igre ubrzo mu je postala mnogo više od hobija. Uslijedilo je učlanjenje u lokalno amatersko pozorište "Sveta Mladenović", a Gidra je, posle nepunih godinu dana rada, napustio svoj posao i, riješen da se bavi glumačkim pozivom, postao član kragujevačkog Narodnog pozorišta. Tu se pojavljivao u malim, epizodnim ulogama, glavne role bile su za Gidru van domašaja.
Bilo mu je jasno da pravi put do ozbiljnog bavljenja glumom vodi preko studija na beogradskoj Akademiji. Živeći potpuno sam, mladić širokog osmijeha nalazio se u nezavidnoj materijalnoj situaciji i nije bio u stanju da pokrije ni troškove puta do Beograda. Tada su mu nesebične kolege iz kragujevačkog pozorišta pritekle u pomoć sakupivši nešto novca za svog drugara, za koga su vjerovali da će položiti prijemni i postati student glume. Naravno, Gidra se upisao iz prve, i to u klasi legendarnog Raše Plaovića. Njegova ekspresivnost, uočljivi talenat i osobeni šarm zapali su za oko mnogima na visokoj školi, a i šire. Već posle prve godine studija uslijedile su povremene uloge u predstavama Narodnog pozorišta!
Zanimljivo, Gidra nije završio studije, nije diplomirao na Akademiji. Sve učestaliji angažmani, prvo na pozorišnim daskama, a zatim i na filmu, Gidru su postepeno udaljavali od knjige i učionice. Nosio je taj Šumadinac već u sebi sve ono o čemu su Breht i Stanislavski pisali. Sve svoje potonje uloge, od najmanjih, pa do onih nezaboravnih, odigrao je kao apsolvent glume.
"MARŠ NA DRINU" - INSERT
U to vrijeme, jedan od najcijenjenijih jugoslovenskih režisera, Žika Mitrović, prvi je mladom Bojaniću pružio priliku da se pokaže na velikom platnu. Riječ je o drami "Ešalon doktora M." iz 1955. godine, u kojoj je Gidra malom ali zapaženom ulogom označio početak svoje blistave filmske karijere. Mitrović će ga angažovati i nekoliko godina kasnije, u svom najpopularnijem filmu, ratnoj epopeji "Marš na Drinu" - Gidru pamtimo kao kaplara Janićija koji muči muku u svom vodu sa mladim neobuzdanim vojnikom kojeg je tumačio Zoran Radmilović.
Tih šezdesetih godina Gidra je igrao uniformisane momke u još dva filma, "Prvom građaninu male varoši" i "Leto je krivo za sve" (u oba je bio milicioner). Glumio je i partizane, razumije se, ali i četničkog vojvodu (u filmu "Sretni umiru dvaput"). A onda su mu se dogodili - vesterni! Oni mediteranski, sa ukusom špageta.
(Gidra Bojanić u filmu "Balada o revolverašu“)
"Balada o revolverašu", "Đango - Poslednji ubica", "Neka ti bog oprosti, ja neću", "Metak u čelo", "Vreme za ubijanje"... filmski su naslovi koji plastično ilustruju žanrovsku odrednicu "totalnog" vesterna spravljenog u italijanskoj kuhinji. Gidra Bojanić postao je (na špicama ovih filmova) Anthony Ghidra, glumac kao stvoren za revolveraše ledenog pogleda i brzih prstiju. Sve ove egzotične špageti vesterne snimao je u drugoj polovini šezdesetih godina. Za neke, bio je pravi balkanski Džon Vejn, za druge, naša verzija mrskog Lija Van Klifa. Za mene, bio je i ostao Gidra, samo sa šeširom, revolverima i mamuzama na kaubojkama.
Glumeći u više od deset inostranih filmova (kao i u nekoliko koprodukcija), Gidra Bojanić važi, uz sjajnog Bekima Fehmiua, za domaćeg glumca koji je ostvario najveći broj angažmana preko granice.
"NIZVODNO OD SUNCA" - INSERT
U isto vrijeme, nizale su se uloge i u filmovima domaćih sineasta - Aleksandar Saša Petrović angažovao ga je u svojim remek-djelima "Tri" i "Biće skoro propast sveta". U sjajnoj drami "Nizvodno od sunca" (1969) Gidra je briljirao u karakternoj ulozi Baja Bakića, tvrdokornog, plahovitog seljaka koji je u zavadi sa cijelim selom. U "kafanskom" filmu "Burduš" (1970) gledali smo ga u ulozi Radeta, prgavog alkoholičara.
"BURDUŠ" - INSERT
Dvije godine kasnije, Gidra je glumio agenta Kondora, glavnog protivnika Bati Živojinoviću u klasiku jugoslovenskog akcionog filma - "Valter brani Sarajevo" Hajrudina Krvavca. Tog leta ’72. Bata je postao besmrtan, a Gidru je vjerovatno zamrzjelo pola Kine plus dio Sovjetskog saveza.
Tokom sedamdesetih, Bojanić često igra vojničke uloge, setimo se filmova "Vrhovi Zelengore", "Vojnikova ljubav" i "Dvoboj za južnu prugu". U Njemačkoj 1976. snima "Grupni portret s damom" (uz Romi Šnajder), kod nas igra Mikulu u "Povratku otpisanih", a glumio je i u filmu zanimljivog naslova - "Metak u leđa". Zapravo, ovaj naslov i ne bi bio interesantan da deceniju ranije Gidra nije glumio glavnu ulogu u vesternu "Metak u čelo"!
A onda, 1978. godine, upoznajemo Žiku Pavlovića, gastarbajtera i Bobinog oca.
"LUDE GODINE" - INSERT
"Halooo! Ovde Her Žika Pavlović" - samo jedna je u moru nezaboravnih Gidrinih replika iz famoznog filmskog serijala. Pune tri godine trebalo je Zoranu Čaliću i njegovoj družini da realizuje ovaj mali, niskobudžetni film koji se pozabavio osjetljivom temom složenih porodičnih odnosa u okolnostima maloletničke trudnoće. Tinejdžerska priča o Mariji i Bobi (na imdb-u se zovu Mary i Bob!) zapalila je svojevremeno jugoslovenske bioskope, a i danas su mnogi skloni da tvrde da je za takav uspjeh "Ludih godina" najviše zaslužan upravo Gidra sa svojim Her Žikom.
Kao glavni argument ističu kako su upravo Žika i Milan likovi oko kojih se cijela priča vrti i dalje razvija, od četvrtog nastavka, pa sve do završnog, desetog ("Žikina ženidba", 1992.) i svakako su u pravu. I sam autor, Zoran Čalić, jednom je izjavio kako bi snimio još deset nastavaka ali te filmove bez Gidre jednostavno nije mogao ni da zamisli.
Bojanić je mnogim rediteljima bio omiljeni "pik" za uloge šofera: bio je kamiondžija u Draškovićevoj drami "Život je lep", baš kao i u TV seriji "Vruć vetar" (sjećate se jednorukog Krstivoja?), zatim, onaj tramvajdžija što hoće da bije Lauševića u "Šmekeru", vozač autobusa u Breninoj komediji "Hajde da se volimo", vozio je autobus i u drami "Šta je s tobom, Nina"... Bio je čak i pilot u "Biće skoro propast sveta", gde je ekspresno zaveo Ani Žirardo, u to vreme veliku zvezdu francuske kinematografije.
(Gidra Bojanić u filmu "Biće skoro propast sveta")
Gidra nikada nije pristajao na to da ga u opasnijim situacijama na snimanjima dubliraju kaskaderi, već je, npr. kao Belmondo, svaku svoju scenu lično odglumio. Kažu da je volio svoj posao i da je bio iznenađujuće profesionalan u pripremi za snimanje, u radu sa kolegama na setu. Tačno je i da je bio sklon improvizacijama, gdje god su autori tolerisali ili čak ohrabrivali takav način rada. Čalić i njegov serijal "Lude godine" najbolji su primjer.
One ružne 1993. godine poslednji put je stao pred kamere, u parodiji "Obračun u Kazino Kabareu". Saznali smo tada da boluje od karcinoma. I dok se liječio na VMA, sve vrijeme je vicevima zabavljao ranjenike koji su stizali sa frontova po bivšoj Jugoslaviji. Napustio nas je tog novembra, u svojoj 61. godini.
Gidra Bojanić odigrao je najrazličitije likove u više od 50 igranih filmova, uz brojne TV serije i drame. Nagrađen je Zlatnom arenom na Pulskom festivalu 1974, za ulogu u drami "Svadba" Radivoja Šaranovića. Bio je oženjen koleginicom Ljiljanom Kontić, koje se sjećamo po ulozi Milijanine majke u seriji "Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo" Živka Nikolića.
(Anthony Ghidra)
Volio je kafane, svi su to znali. O njemu su kružile brojne anegdote, a veliki dio ticao se Gidrine galantnosti; znao je da, čim zakorači u neku od kafana, pozove turu za sve goste. To je bio čest slučaj kad god bi stizali honorari, naročito oni iz Italije. Uživao je u tome da zabavlja društvo, maestralno je pričao viceve, kažu da nije bilo teme na koju se ne bi našalio, u svom maniru. Markantne pojave, vedar, glasan i sa onim njegovim širokim osmijehom oivičenim dugačkim brkovima.
Bio jednom jedan Gidra...
------------------------------------
SVE KOLUMNE Mladena Nikolića
