Tražili ste - čitajte! Kolumnista MONDA Mladen Nikolić nastavlja da nas podsjeća na sjajne epizodiste domaće kinematografije. Na redu je Veljko Mandić.
Laki, Bili, Đenka, Mirko - nezaboravni su filmski likovi iz Šijanovih "Maratonaca". Ova britka, urnebesna komedija neotuđivi je dio kinematografskog nasleđa bivše Jugoslavije, a pomenuti protagonisti postali su, takoreći, predmet obožavanja. Publika iz svih krajeva bivše zajedničke države, i stara, i ona mlađa, i danas sa radošću citira bezbrojne replike, ne samo Bilijeve, Đenkine ili Lakijeve već i ostalih živopisnih likova iz Kovačevićeve priče - svi pamtimo Aksentija i Milutina Topalovića, Bilijevu kćer Kristinu, legendarnog starca očajnog što svi bacaju svoje žrtve baš u njegov bunar, pa čak i jednog od tih pokojnika, gospodina Rajkovića...
I tu nije kraj - to naše kolektivno pamćenje dopire sve do ožalošćenog brata pokojnog Rajkovića, odnosno scene u kojoj Laki i Aksentije stoje na usluzi klijentu koji je došao da se raspita u vezi sa pogrebnom opremom za svog, ispostaviće se, ubijenog brata. U sjajnoj interpretaciji čovjeka željnog osvete, naoružanog bizarno velikim nožem, ostao nam je zauvijek u sećanju - Veljko Mandić.
"MARATONCI TRČE POČASNI KRUG" - INSERT
Nesvakidašnje ekspresivno Veljkovo lice, koščato i rastočenog tena, prekriveno borama (ili, bolje reći, brazgotinama) davalo je naročitu dozu karikaturalnog svim filmskim likovima koje je tumačio. Slobodan Šijan u njemu je video autentičnog balkanskog "brđanina" - impulsivnog, ponositog i ruke lake na oružju, a upravo je takvog kalibra ta malena uloga koju je ovaj nenametljivi glumac nezaboravno dočarao.
Veljko Mandić rođen je u Nikšiću pre 90 godina. Još nije postao punoljetan kada su Musolinijeve trupe okupirale Crnu Goru, u proljeće 1941. godine. Nedugo zatim, mladić se priključio partizanskom pokretu; bio je borac Pete proleterske brigade sa kojom je dočekao i kraj rata. Imao je želju da postane ljekar. Godinu dana posle oslobođenja, Veljko se demobilisao i upisao studije medicine u Sarajevu.
Mladi Nikšićanin bio je vedrog duha, pokazujući interesovanje za kulturna dešavanja i akcije na tom polju. Tako se i priključio timu entuzijasta koji su osnovali KUD "Zahumlje", krajem 40-tih godina. Medicina je ostala po strani, fascinacija pozorišnom scenom je preovladala. 1949. u Nikšiću je osnovano Narodno pozorište, a jedan od osnivača bio je upravo Veljko Mandić. Već sledeće godine, ovaj mladi provincijalni teatar trijumfuje na nacionalnoj pozorišnoj smotri u Beogradu, sa predstavom "Vatra i pepeo" u kojoj je Veljko igrao jednu od nosećih uloga! Tog trenutka bilo je jasno da će Mandićev životni put ostati trajno vezan za dramsku umetnost.
Sada već profesionalni angažman u pomenutom nikšićkom pozorištu nije se, međutim, ograničio samo na glumu - Veljko Mandić je tokom 50-tih godina samostalno režirao nekolicinu komada na velikoj sceni. U to vrijeme, smatrali su ga jednim od najtalentovanijih dramskih umjetnika u Crnoj Gori. Početkom 60-tih godina, prihvata stalni angažman u Crnogorskom narodnom pozorištu u tadašnjem Titogradu (današnja Podgorica), gdje je ostao aktivan do penzionisanja.
Karijeru na velikom platnu Mandić je započeo ulogom žandara u drami koja je bila svojevrsni izlet Bojana Stupice u filmsku režiju - riječ je o filmu "U mreži" iz 1956. godine. Mnogo kasnije, tek 1968. vratiće se filmskoj glumi, u filmu "Lelejska gora" Zdravka Velimirovića koji će u svojim potonjim filmovima redovno angažovati Mandića, bez izuzetka. Ova ratna drama označila je pravi početak jedne veoma plodne filmske karijere - u narednih 20 godina Veljko će igrati u više od 30 igranih filmova.
Krenulo je sa filmovima "Nizvodno od sunca", "Horoskop" i famozni "Most" (svi snimljeni 1969. godine); sedamdesetih su uslijedile uloge mitraljesca u "Bombašima", dervišovog prijatelja Kara-Zaima u Velimirovićevoj drami "Derviš i smrt" (1974), četničkog majora u "Svadbi", gastarbajtera Rake u "Tamo i natrag"; upečatljiva je bila i njegova pojava u sjajnim filmovima "Hajka", "Kvar", "Ljubav i bijes"...
Mandić je 1979. godine na Festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom za najbolju sporednu mušku ulogu, u morbidnoj ratnoj drami "Vrhovi Zelengore" (u rediteljskoj stolici opet Zdravko Velimirović). U ovom neobičnom filmu (sa žanrovskim primesama zombi horor priče) Mandić je svojom interpretacijom zasenio Sergeja Bondarčuka i Batu Živojinovića, glavne zvijezde filma.
"VRHOVI ZELENGORE" - INSERT
Brilijantne minijature u filmovima kao što su Karanovićev "Petrijin venac", Bulajićev "Čovjek koga treba ubiti", zatim "Hajduk" i "Dvoboj za južnu prugu" i (opet Velimirovićev) "Dorotej" samo su potvrdile Mandićev glumački kvalitet. I kao što je bio izvrstan u ulozi meropaha u pomenutom "Doroteju", na jednako ubjedljiv način dočarao je npr. ciganskog tamburaša u drami "Progon".
Veljko je u svim tim filmovima igrao veoma različite karaktere ali nije se oprobao u komičnim rolama. Možda je razlog tome bila njegova fizička spoljašnjost, njegovo lice za koje zaista nije bilo jednostavno zamisliti da bi moglo da nas nasmije. A onda se pojavio Šijan i njegovi "Maratonci". Istini za volju, i u ulozi Rajkovićevog brata Veljko nije imao zadatak da nasmije publiku svojim replikama ili gegom, već je Kovačevićev scenario, situacija ta koja je urnebesna. Pojaviće se Mandić i u Šijanovom narednom filmu, u ulozi recepcionera u satiričnoj priči "Kako sam sistematski uništen od idiota" (1983), i ovoga puta dijeleći veliki ekran sa Batom Stojkovićem...
Naravno, ni veliki Živko Nikolić nije mogao a da ne angažuje Mandića za svoje izvanredne filmove - prvo "Čudo neviđeno", a zatim "U ime naroda" i "Ljepota poroka", u sva tri filma Veljko je ostavio neizbrisiv trag svojom prirodnošću i ležernim glumačkim stilom.
"LjEPOTA POROKA" - INSERT
Na zalasku karijere pojavio se u dvije značajne TV serije, prva je "Vuk Karadžić", a potonja je mnogima ostala u lijepom sjećanju - "Đekna još nije umrla, a ka’će ne znamo" (1988).
Veljko je važio za vedrog, uvijek nasmijanog i opuštenog; bio je neumoran kada je riječ o teatru, njegovoj velikoj strasti. A opet, teško da je moguće zamisliti bez njegove pojave sve filmove u kojima je glumio onako "osušen" kao neki isposnik, sa licem koje gotovo da podsjeća na smežurane egipatske mumije.
U crnogorskim kulturnim krugovima Mandića su doživljavali kao autentičnog barda tamošnjeg glumišta, bio je izuzetno cenjen prvenstveno kao pozorišni stvaralac, i svakako ne samo kao (filmski) glumac, tj. na način na koji ga publika sa ovih prostora najbolje i pamti. Naime, Veljko je za života napisao i desetinu dramskih komada, i gotovo svi su - komedije, postavljane na pozorišnim scenama širom bivše Jugoslavije. Bio je predan dramskoj umetnosti, stvaranju i na posletku, publici.
Preminuo je u 65. godini, u svom rodnom gradu.
