Prijateljica nedavno preminulog muzilara Vlade Divljana napisala dirljivo pismo, opisavši anegdotu iz srednjoškolskih dana.
Među njima je i Vladina drugarica iz gimnazije, koja je na svom Facebook profilu podijelila anegdotu o Divljanovoj prvoj gitari.
Mi vam prenosimo pismo u cijelosti.
"VIII Beogradska gimnazija, mi u klupi pričamo na času geografije kod Pljuce, ti mi kažeš:
"Nevenče, srećan sam, kupio sam moju prvu pravu gitaru".
Ja se krišom smješkam, da ne vidi Pljuca, šapućem ti da je to baš super. Pitaš me da li znam kako ti se zove gitara. Smijem se, odgovaram da pojma nemam, smijemo se zajedno, krijući se iza glava Vlade Galića i Srđana Šapera, koji su sjedjeli ispred nas.
"Zapamti Nevenče gitara se zove Gibson les paul deluxe" šapućeš mi uz osmijeh ponosnog vlasnika takve gitare.
Ja se smješkam, kažem ti:
"Ma šta me briga kako se zove gitara, važno je da je tebi dobra".
Komemoracija će biti održana u utorak 10. marta u 12 sati u dvorani "Amerikana" Doma omladine Beograda. Kremacija će biti održana istog dana, u utorak 10. marta, od 15 sati na Novom groblju u Beogradu.
Profesor nas opominje da se smirimo, lupa nekim štapom kojim je pokazivao gradove na mapi dok predaje. Mi ućutasmo za koji minut, pa nastavismo, ti se blago primičeš i ponovo mi šapućeš:
"Nevenče, ti moraš da znaš u pola dana i u pola noći kako se zove moja nova gitara".
Opet se smijem, kažem da ponovi, da zapamtim. Tjeraš me da ponovim za tobom, riječ po riječ. Zvonilo je, Pljuca završava predavanje, ja ustajem i ponosno ti kažem:
"Tvoja nova gitara zove se Gipson les paul deluxe!" Smijemo se oboje, ti me grliš, sav važan i dodaješ: "Nikada to ne smiješ da zaboraviš!" Ja se smijem naglas, mali je odmor, graja u učionici, ti sav srećan ponovo me pitaš kako ti se zove gitara, ja uredno odgovaram.
Tu našu djetinju sreću, smijeh, iskrenost i sve ostalo šta nam je život donio kasnije oboma, dijelili smo kad god smo se vijdeli i čuli. Znao si da kažeš da je to prijateljstvo još iz školskih dana ono pravo...da smo se davno upoznali, da ponekad možemo i da ćutimo zajedno, a da se razumijemo.
I kada si me zvao i saopštio da si bolestan, čak i to si rekao onako olako, tješio si mene, da se ne sjekiram, proći će, ubijedio si me da si dobro, da imaš uskoro koncert u Ljubljani i da se dobro osjećaš, da dobro podnosiš sve terapije.
"Nevenče, ne brini, ovo će da prođe, a i svirka me krenula" bile su tvoje riječi, kao da si mene hrabrio...Čak i kada si me zvao iz bolnice u Beču o bolesti je bilo samo par rečenica, a sve ostalo smo se smijali kao nekada...sjetio si se našeg šuškanja u klupi, prepisivanja na pismenim vježbama...pričali smo o svemu kroz šta smo zajedno prošli i posle gimnazije, o mom odlasku u Ameriku, u Čikago.
Smijao si se glasno, sjetio si se kako nas je Pljuca nazvao jednom prilikom "Čikaškom mafijom" jer smo bili "nemogući", tj. pričali smo na času.
"I eto Nevenče ode ti u Čikago, tamo ti je mjesto, davno je to Pljuca dobro procijenio", govoriš mi kroz smijeh, onim tvojim umirujuće gospodskim glasom. I ja sam se smijala i čudila kako se svega sjećaš.
To je bio naš poslednji razgovor. Pisao si mi i da si došao kući iz bolnice i da si malo bolje, ja sam ti slala razne recepte, šta god nađem da bi moglo da ti koristi, ali najvažniju stvar sam zaboravila da ti kažem, a to je da i dan danas, u pola dana i u pola noći znam ime tvoje prve prave gitare. Gipson les paul deluxe odzvanja mi sada u glavi, ovdje daleko od Beograda, ne želim i neću da mislim da te više nema, hoću da vjerujem da me sada čuješ...".
