Ne, nisam muškarac, ako je to prvo što ste pomislili. Žena sam, rođena u doba kada je 8. mart bio važan datum.
Hajde prvo da se podsetimo zašto je 8. mart uopšte praznik (mogu da se kladim da mnogi to ne znaju, kao ni šta, zapravo, znači Dan žena).
U Njujorku, 8. marta 1857. žene su organizovale protest zbog loših uslova rada i niskih plata. Demonstracije je rasterala policija, ali žene ipak nisu odustale - dva mjeseca kasnije su osnovale svoj sindikat, a zatim su i narednih godina istog datuma protestovale na ulicama.
Najviše ih je bilo 1908 - 15.000 žena marširalo je Njujorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.
Dvije godine kasnije u Kopenhagenu je Socijalistička internacionala održala Prvu međunarodnu žensku konferenciju. Tu je čuvena Klara Cetkin predložila da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena.
Već sledeće godine taj praznik se masovno proslavlja u Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj...
Dugo je to u našoj zemlji bio važan praznik. Crtali smo svoje majke na kolaž papiru, pisali im pjesmice, a u tome nam je pomagala vaspitačica, kasnije učiteljica, kojima smo takođe kupovali cvijeće za Dan žena.
Ja sam u prvom razredu poklonila svojoj mami čestitku na kojoj je pisalo: "Volim tvoj blagi osmjeh i plave oči", iako moja mama ima braon oči, ali je tako učiteljica napisala na tabli i ja se nisam usudila da mijenjam!
I danas kupujem svojoj mami cvijeće i neki poklon tog dana. I učiteljicama svoje ćerke sam kupovala cvijeće, sada razrednoj u gimnaziji, kao i nastavnici klavira.
Nemam ništa protiv toga. Ljudi vole poklone. Ni ja nisam gadljiva na to, ali sam ipak svima koje poznajem, odavno rekla da 8. mart ne slavim i tačka.
"Kupite mi poklon za rođendan, Novu godinu, ili tek onako. Čestitajte mi kada uradim intervju koji bude među najčitanjim vijestima tog mjeseca, kada sama okrečim svoj stan, istrčim polumaraton, zamijenim probušenu gumu na automobilu, kada mi kažu da mi je ćerka lijepo vaspitana... ali nemojte da mi čestitate Dan žena, jer je to licemjerno", tako sam im rekla, i poslušali su me.
Inače, nisam jedina koja ne želi da slavi 8. mart.
U mnogim komunističkim državama taj praznik je izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika da muškarci iskažu ljubav i poštovanje prema ženama sa kojima žive, rade, sa kojima se druže, kao i djeca svojim majkama, bakama, tetkama, nastavnicama.
Pobrkali smo "babe i žabe"
Umjesto da slavimo hrabrost, odlučnost, upornost žena koje su rekle "ne" za sve nas, mi smo njihov podvig (a to je stvarno bio podvig) umanjili time što smo od Dana žena napravili Dan ljubavi prema ženama.
To više nije prilika da žene jedna drugu pozovu na akciju, da javno postavimo pitanje o ulozi žena na tržištu rada, u društvu i u politici u 21. vijeku. Mislim da mi 8. marta, zajedno sa muškarcima, treba da se borimo za pravo žena na abortus, za to da imamo iste plate kao i muškarci (žene imaju manju platu od muškaraca u prosjeku za 23 odsto).
Takođe, treba da apelujemo na muškarce da promijene svoje seksističke stavove, ali i da zaustavimo nasilje nad ženama (prema podacima UN, oko 35 odsto žena širom svijeta bile su žrtve fizičkog ili seksualnog nasilja. Oko 200 miliona žena i djevojaka podvrgnuto je sakaćenju genitalija, a 700 miliona udato je prije svoje 18. godine).
Umjesto toga mi kupujemo cvijeće, bombonjere, pišemo mami da volimo njene plave oči (čak i kada su braon), dok ona kuva treće jelo za taj dan, nakon što je osam sati bila na poslu, a potom umijesila kolače i sredila kuću.
Taj praznik je, čini mi se, najviše devalvirao kod nas.
Nekada su moja mama, baka, učiteljica, tog dana putovale, muževi su ih izvodili na večere, išle su kod frizera, u šoping... bilo je svečano. Bila su to vremena kada se za sve to imalo novca, ali i vremena. Danas, mnoge žene u Crnoj Gori nemaju ni pasoš, farbaju i šišaju svoju kosu same, a u šoping idu samo kada treba da spreme zimnicu, ili da kupe šolski pribor za svoje dijete.
A šta rade muškarci 8. marta?
Sigurna sam da se mnogi i dalje trude da tog dana budu fini prema svojim ženama, da ih obraduju poklonom, makar i skromnim. Osim ako im njihove žene, majke, drugarice... nisu rekle da ne slave i oslobodile ih te obaveze.
Viđala sam i one koji se vuku pijani s posla (jer su tamo "drmnuli koju" u čast Dana žena), i u prvoj cvjećari (čitaj: kartonskoj kutiji na ulici), kupili jedan karanfil u celofanu i idu kući na svečani ručak, kolač i seks (sveto trojstvo praznovanja Dana žena u nekim porodicama).
Prije dvije godine sam se 8. marta zadesila u Italiji, poslovno. Na recepciji sam, kao i sve druge žene pored mene, uz ključeve svoje sobe dobila i buket mimoza. Zaboravila sam koji je dan bio u pitanju, ali me je recepcionar podsjetio: "Danas je 8. mart", rekao mi je i namignuo, onako mangupski.
Oprostila sam mu, jer ne zna da ne slavim.
Zapravo, da živim u nekoj drugoj zemlji, možda bih i slavila taj praznik, shvatila sam tada, jer u nekim drugim zemljama žena je poštovana cijele godine, to nalaže zakon, ali i više od toga.
To vam je isto kao sa vlasnicima pasa, ili onima koji pljuju po ulici, bacaju đubre gdje stignu. Nema tog zakona koji će te natjerati da pokupiš izmet za svojim psom (čitaj: za sobom), kao i da ne prljaš ulice na svaki drugi način, ako sam ne osjećaš da to ne treba da radiš!
Isto tako, zakon može da natjera oca da nakon razvoda plaća alimentaciju, ali ne može da ga natjera (ako on to sam ne želi) da češće viđa dijete, brine o njemu i pomaže svojoj bivšoj ženi u podizanju i vaspitanju njihovog zajedničkog djeteta.
Da me ne razumijete, pogrešno, ne mrzim muškarce, štaviše! Samo mislim da je licemjerno slaviti Dan žena.
To je kao da slavim krsnu slavu, a ne vjerujem u Boga, jer ne vjerujem ni da će ženama 8. mart donijeti bolji život.
Slaviću kada ona crna statistika o nasilju nad ženama bude znatno umanjena, kada muževi ne budu dizali ruku na supruge jer im je "hladan ručak".
Slaviću kada "imati m..." više ne bude sinonim za hrabrost.
Da li vi slavite 8. mart, šta mislite o Danu ženu? Pišite nam u komentarima...
