Zloćo, gospođica Karma te je sredila!

Osvetoljubivost nikada nije bila moja osobina. Kada se neko o mene debelo ogreši, dobijem poriv da ga sravnim sa zemljom, ali me taj osjećaj vrlo brzo prođe. Prođe me iz razloga što sam desetinama puta bila svjedok kako to gospođica Karma radi brutalno i bez milosti. Barata kosmičkim silama kompresovanim u teške udarce. Ona je posrednik između mene i zloće. Ponekad joj treba malo više vremena, ali je ja razumijem, nisam jedina za koju radi. Posla za nju ima previše.

To je razlog zbog čega se više ne brinem kada moja detekcija za zloće popusti, pa im još ponudim pomoć i uslugu.

Učili su me: ko tebe kamenom, ti njega hlebom. I do skoro nisam razumjela zašto bi ti roditelj savjetovao takvu nelogičnu stvar, dok nisam skapirala da je fora u vraćanju, tj. u onome što si ka nekome usmjerio, nađe svoj način da ti se vrati.

I evo u poslednje vrijeme hleba koliko voliš. Divnog, mirišljavog, mekanog. Pada sa neba lebac, od onih najvećih njemačkih okruglih, do malenih pufnastih zemički. Sav onaj silni hleb kojim sam se branila je tu. Umnožen, predivan, nepotrošiv. Vraćen vlasniku.

Ujutro odvojim dvadeset minuta za razmišljanje. U tih dvadeset minuta stane sedam gutljaja kafe i dvije cigare. Gledam prema mjestu odakle je izašlo sunce i uhvatim sebe kako pričam sa jednim parčetom neba. Ako se sav onaj lebac vratio, red je da se zahvalim.

Tiho sam izgovorila hvala prema plavetnilu iznad glave. Hvala za sve lijepo što mi se dešava.

I opet, nakon svega sam zamolila gospođicu Karmu da ne bude mnogo brutalna prema zloći... Mislim, nije on kriv što nema osjećaj ni za koga osim za sopstvenu guzicu. To jeste ružna osobina, ali glupo je da mu se nešto baš mnogo loše desi. Ja to ne bih željela. Samo sam željela da sve bude pravedno, ali on nikada nije imao osjećaj ni za pravdu.

Želio je da mi napakosti, naslađivao se rijetkim trenucima u kojima sam gubila bitke, mrzio je moj uspjeh, moje prijatelje i sve dobro što se oko mene obavijalo. Iz usta su mu izlazile zmije koje su me ujedale pravo za srce. Direktno ubrizgan otrov u srce je trebalo da me eliminiše sa planete, a nekim čudom sam na taj otrov postala imuna i na svaki sledeći koji je za mene smućkao.

Nije on kriv, jer drugačije ne umije. Njega niko nije učio da prvo sipaš drugima, pa onda sebi. Niko mu nije pjevao pjesmice i učio ga da crta. Nije imao ljubavi i pažnje kao dijete koliko sam je imala ja. On je odlazio u krevet uplakan od batina, ja sam se uspavljivala ruskim bajkama... Različitosti su prevelike, neprebrodive. Sve ja to razumijem, samo ne razumijem kako neko može da bude imun na sopstvenu mladunčad? Kako ga njihovi pogledi, riječi, crteži ne dotiču? Da li je moguće da na mjestu gdje je drugim ljudima srce, njemu pulsira komad leda?

Ostao je sam, osiromašen za sve nematerijalne stvari, zaključan u svom zamku, okovanim gvožđem. Zamak je njegov, NJEGOV, SAMO NJEGOV! Gospođica Karma je riješila da ga uništi načisto. Spremila je za njega ogromne količine gorkih sokova na kojima će živjeti.

A meni opet bi žao... više njega nego sebe. Zadržavajući gospođicu Karmu kao pobjesnelog psa koji se spremio da ga pokida na komade, prišla sam mu i ponudila pomoć. Iskrenu, pravu pomoć. Ruku koja ga vadi iz živog blata, iz sigurne propasti. Još jedan vruć lebac na dar, od mene... tek ispečen.

Ponosni zloća izgovori svoje ponosno NE! Od tebe mi ne treba pomoć! Iza tvoje pomoći se krije neki prljavi trik, siguran sam!

Izvini zloćo, ja više ne mogu da je zadržim, mnogo si grešan. Ona je došla da naplati svoje. Moraću da je pustim. Jebi ga.

Ne znam kako da ti olakšam. Jedino što mi preostaje je da namažem parče ovog svježeg leba, što sad pade sa nebesa, nekim kremom sa 90% lješnika i da iz prikrajka zavaljena u udobnu fotelju posmatram kako nestaješ u svojoj zlobi kao prljava voda niz slivnik.

Ionako nema ništa na TV­-u...

----------------------------------------
SVE KOLUMNESANDRE JBTE