Nevjerovatna priča o hirurgu koji je daleke 1961. sam sebi izvadio slijepo crijevo: ruski ljekar na Antarktiku koristio je ogledalo, lampu i anestetik "u tragovima". To je jedini takav slučaj u istoriji medicine.
Tim istraživača znao je da se suočava sa mjesecima mraka, sniježnih oluja i ekstremnih mrazeva. Do Anktartika su morem putovali 36 dana, iz rodne Rusije, koju su napustili 5. novembra 1960. I znali su da se brod neće vratiti godinu dana.
U njihovim redovima bio je i Leonid Ivanovič Rogozov, dvadesetsedmogodišnji hirurg iz Lenjingrada.
Dr Rogozov je sa još 11 članova tima sagradio polarnu bazu, i preostalo im je samo da čekaju da polarna zima prođe, da bi mogli da se vrate kući.
Ali, 29. aprila 1961. zapisao je u dnevniku: "Čini mi se da imam apendicitis (upalu slijepog crijeva). Ali, ništa ne govorim, čak se i smijem. Zašto da plašim svoje prijatelje? Ko bi od njih mogao da pomogne?"
Ubrzo je, međutim, postao ozbiljno bolestan; bio je sve slabiji, povraćao je i osjećao razarajući bol u gornjem dijelu stomaka. Znao je da mu je, da bi preživio, neophodna operacija, ili će doći do perforacije slijepog crijeva, što će ga ubiti.
Spasavanje avionom nije bilo moguće zbog sniježnih oluja, a on je znao da neće preživjeti put brodom do Rusije. Dr Rogozov bio je suočen sa još jednim problemom: on je bio jedini ljekar u novoizgrađenoj polarnoj stanici.
Zbog toga je morao da uradi ono što bi mnogi, čak i kolege hirurzi, smatrali nezamislivim - da operiše sam sebe.
Detalji ove nevjerovatne priče dostupni su zahvaljujući izvještaju koji je o tom događaju za Britanski medicinski žurnal napisao njegov sin, Vladislav Rogozov, a čije djelove prenosi "Dejli mejl".
Operacija koju je na sebi izveo dr Rogozov smatra se prvim uspješnim takvim slučajem, van bolničkih uslova, dakle, bez prisustva obučenog medicinskog osoblja, i bez mogućnosti da stigne pomoć "spolja".
Samo dan kasnije, 30. aprila, simptomi su postali nepodnošljivi, i dr Rogozov je znao da mora da djeluje. Temperatura mu je sve više rasla, povraćao je sve češće, a bol je bio i bukvalno neizdrživ.
"Nisam spavao prošle noći. Boli kao sam đavo! Mećava mi kida dušu, kao da stotine šakala zavija. Iako još nema očiglednih simptoma da je perforacija neizbježna, osjećaj slutnje me obuzima... To je to... Moram da razmotrim jedinu mogućnost koju imam: da operišem sam sebe... To je gotovo nemoguće... ali ne mogu samo da dignem ruke i predam se", bilježi u dnevniku Dr Rogozov.
I nije se predao. Napravio je detaljan plan o toku operacije, naložio članovima ekspedicije da formiraju improvizovanu operacionu salu, i isprazne potpuno njegovu sobu, ostavljajući samo njegov krevet, dva stola i lampu.
Zadužio je asistente da mu dodaju instrumente, pridržavaju lampu i pomjeraju ogledalo, tako da može da vidi šta radi. Još jedan član ekspedicije trebalo je da bude prisutan, kao "rezerva", za slučaj da nekome iz "prve postave" pozli. Naučio ih je kako da mu daju injekcije koje je pripremio, i kako da mu pruže vještačko disanje, za slučaj da izgubi svijest. Ovako "obučen" hirurški tim pristupio je temeljnom pranju ruku, dezinfekciji, a zatim su svi navukli hirurške rukavice...
U dva ujutru, dr Rogozov dao je sebi lokalni anestetik u stomak, jedino olakšanje bola koje je sebi dozvolio tokom čitave intervencije. Petnaest minuta kasnije, napravio je prvi rez, dužine desetak centimetara i počeo operaciju.
Kako njegov sin piše, u izvještaju za Britanski medicinski žurnal, dr Rogozov ostao je pribran, ali mi se znoj slivao niz lice, te je često morao da traži od drugih članova tima, koji su svi do jednog bili na ivici da padnu u nesvijest, da ga obrišu.
Tokom intervencije, povremeno je koristio ogledalo, ali je uglavnom radio po osjećaju. Ipak, u 40. minutu počeo je da osjeća slabost, tako da je morao da pravi kraće pauze.
U jednom trenutku, začulo se "grgoljanje" iz njegovog otvorenog stomaka, tako da su se njegovi sapatnici razbježali. Ipak, dr Rogozov je nastavio, pa iako na ivici snaga uspio je da izvadi slijepo crevo i zašije ranu.
Cjepidlaka, kakav je bio kad je o higijeni riječ, dao je isntrukcije kako da se operu i odlože instrumenti, i kad je sve bilo završeno, konačno je uzeo ljekove za spavanje.
Nakon četiri dana uzimanja antibiotika, osjećao se znatno bolje, a petog dana više nije imao temperaturu.
Nedjelju dana kasnije, sam je sebi izvadio konce. I, nevjerovatno, posle samo dvije nedjelje vratio se redovnim dužnostima u polarnoj stanici.
Više od godinu dana posle ovog događaja, tim je napustio Antarktik i 29. maja 1962. svi su živi i zdravi doplovili u Lenjingrad.
Dr Rogozov vratio se sledećeg dana na posao, i do kraja života radio je i predavao studentima na Odjeljenju za opštu hirurgiju Prvog lenjingradskog medicinskog instituta. I nikada nije pridavao preveliki značaj onome što je uradio na Antarktiku. Kada bi ga pitali o toj noći, lakonski je odgovarao: "Posao kao i svaki drugi, život kao i svaki drugi".
