Svako od nas, odraslih, ponekad poželi da bude sam neko vrijeme. Tu potrebu imaju i djeca, čak i sasvim male bebe
Psiholozi kažu da, ako ne može da ostane samo, dijete očigledno zavisi od okoline. Njegovo ponašanje je uglavnom takvo da pokušava da na sebe skrene pažnju odraslih, što vremenom postaje navika koja prerasta u karakternu osobinu.
Dijete treba naučiti da bude samo, što nije nimalo jednostavno. U početku, može da bude u istoj prostoriji, ali da se igra svojom omiljenom igračkom, uz prijatnu muziku. Kada se zaigra, ne treba ga prekidati, a kada procijenite da može da ostane samo - napustite prostoriju na neko vrijeme.
Krevetac je prvi lični prostor koji beba ima, ali je dobro da on zadrži svoju osnovnu namjenu - da služi za spavanje. Ukoliko je beba nakon buđenja mirna i ne doziva plačem da je neko uzme, trebalo bi je ostaviti u krevecu izvjesno vrijeme. Isto važi i za uspavljivanje, posebno tokom dana. Prisustvo majke ili druge osobe drži bebu budnom i odlaže spavanje.
Ogradica je pravo mjesto za igru. Čak i sasvim malu bebu, od dva-tri mjeseca, možete po nekoliko puta u toku dana da ostavljate samu na kratko, do pet minuta, u ogradici.
Za rani uzrast su pogodne igračke koje vise iznad glave i pokreću se uz muziku, a za stariji - da budu na dohvat ruke. Tako se beba navikava da boravi u ogradici, u kojoj kasnije provodi više vremena.
Pošto je u ogradici podloga čvrsta, svakako je pogodnija od vašeg kreveta. On ne pruža adekvatne uslove, jer je dušek mekan, tako da beba ne može da se odupre rukama kako bi se odigla od podloge, i u tom položaju manipulisala igračkama.
U ogradici će dijete početi i da puzi, prije nego što ga stavite na pod. Da ima predstavu o veličini prostora kojim vlada, vidjećete kada se u prvim danima puzanjem kreće samo na ograničenom prostoru koji poznaje. Najčešće je to tepih, a tek nakon nekoliko dana počinje da silazi sa njega i istražuje preostali dio sobe.
Tek kada dobro upozna sve ćoškove prostorije u kojoj provodi najviše vremena, krenuće u hodnik, i dalje - u "osvajanje" čitavog stana. Prvi izlasci na nepoznatu teritoriju traju kratko, a beba se vrlo brzo vraća u "svoj lični prostor", gdje se osjeća sigurno.
Ako dijete nema svoju sobu, obezbijedite mu poseban kutak u zajedničkom prostoru. Dajte mu njegovu prostirku, policu ili kutiju za igračke... Neka to bude njegova "teritorija", gdje ostali nemaju pristup.
Ovo je naročito važno ako imate više djece: svako od njih mora da ima "sopstvenu teritoriju", gdje će da se osjeća sigurno. Na taj način, dijete uči da postavlja granice - prije svega svoje, ali i da poštuje tuđe. Tako će razumjeti kada mu budete objašnjavali da ne treba da uzima tuđe igračke bez pitanja.
Da bi naučilo da poštuje tuđe granice, neophodno je da ima svoje vlasništvo, svoje mjesto za stolom, lični pribor za jelo, nešto od odjeće što samo ono nosi, igračku koja je samo njegova.
Kuća, dvorište, vikendica - mjesta su u okviru kojih dijete treba da zna koji je prostor samo njegov, kako bi moglo da ga organizuje prema svojim potrebama.
Ako pomislite na svoje djetinjstvo, vjerovatno vam se javlja slika nekog "posebnog" mjesta, gdje ste bili okruženi svojim omiljenim stvarima, kao i osjećaj sigurnosti koji ste imali boraveći na tom mjestu, pa osigurajte isti osjećaj svom djetetu.
Da biste bolje razumjeli kako se dijete osjeća u velikom prostoru, zamislite da živite u stanu gdje je sve desetostruko veće, kao da ste u ogromnom tržnom centru, u kojem pokušavate da nađete svoj mir i zaspite. Tako je i djetetu u prostoru koji je za vas normalan.
Da bi to nekako prevladalo, dijete pravi "svoju kućicu" od prevrnutih stolica, čaršava prebačenih preko stočića, zavlači se ispod stola - i tamo se igra, provodi vrijeme u ćoškovima, ograđeno namještajem.
Djeca takve stvari rade instinktivno, da bi se postepeno navikla na prostor u kome žive, a koji je napravljen po mjeri odraslih. Važno je da roditelji shvate ove potrebe djece i ne sputavaju njihove aktivnosti, naročito da im ne zabranjuju da se na ovaj način igraju, jer prave nered.
Danas za to postoje namjenski napravljene "kućice" i "šatori", mada i obična kartonska kutija od frižidera ili veš mašine može da bude adekvatna zamjena za njih. Često je i bolja opcija, jer podstiče dječju kreativnost. Dajte mališanu praznu kutiju, i on će da je pretvori u zamak, podmornicu, svemirski brod... Pustite ga da uživa sam u svojoj "građevini", ali ga s vremena na vrijeme obiđite i provjerite da li je sve u redu.
(MONDO)
