Njeno porijeklo ju je povezalo sa mnogim bogatim ličnostima tog doba, od kardinala do poljskog kralja Stjepana
Eržebet Batori (1560. - 1614.) ostavlja zastrašujući trag, iako je prošlo više od četiri vijeka od njenog vremena. Njeni nadimci, poput "Ledi Drakula" i "Krvava grofica", sami po sebi otkrivaju strašne čine koje je izvršila. U savremenom kontekstu, ona bi bila označena kao serijski ubica.
Tokom perioda od 1590. do 1610. godine, ova žena visoke staleži i izopačenih sklonosti odgovorna je za gubitak života stotina mladih djevojaka, neke lično, a druge uz pomoć svojih saradnika. Neki izvori čak spominju brojku od 650 žrtava poremećene grofice, izvještava Povjest.hr
Eržebet je bila kćerka barona Jurja VI Batorija i baronice Ane, odrasla u uglednoj porodici u istočnoj Ugarskoj. Njeno poreklo ju je povezalo sa mnogim bogatim ličnostima tog doba, od kardinala do poljskog kralja Stjepana.
Da joj nisu “sve ovce na broju”, postalo je jasno još kad je bila djevojčica. Patila je od nesanice, imala nekontrolisane izlive bijesa, a navodno je bolovala i od neke vrste padavice. Zaključivši da je djevojčica previše zahtjevna, majka ju je ćušnula na brigu dadilji. Ova, neuka i bogobojazna žena, imala je najbolje moguće namjere, ali vaspitni model koji je primjenjivala - dopustiti djetetu da radi šta hoće i ispunjavati mu svaku želju - pokazao se tragično promašenim.
Kako je odrastala, razmažena Eržebet se razvila u punokrvnu nasilnicu, a služavke su u njenom porodičnom dvoru bile u strahu, pa su joj se sklanjale sa puta.
Možda je sadističku prirodu naslijedila od oca, prema nekim pričama koje kruže. Kaže se da je on na okrutan način kaznio Roma optuženog za krađu: nesrećnika su ušili u rašireni stomak konja, ostavljajući ga da umire od gladi i žeđi.
Mlada Eržebet bila je svjedok ovog jezivog događaja, mirno posmatrajući sa strane. Sudbina nesrećnog čovjeka nije joj izazvala nikakvu empatiju, naprotiv, u njenom umu se rodila ideja da može postupati kako god želi sa ljudima koji nijesu plemićkog porijekla.
Njene mračne osobine nijesu je spriječile da uživa u ljubavnom životu - bila je bogata plemkinja, inteligentna i obrazovana (vladala je grčkim, latinskim i njemačkim jezikom), kao i jedna od najljepših žena u zemlji!
https://www.pinterest.com/pin/549650329501039205/
Već sa deset godina obećana je grofu Ferencu Nadašdiju. Vjenčali su se nedugo nakon njenog petnaestog rođendana, a čini se da je pristupila braku s velikim entuzijazmom, žudeći za avanturom i uzbuđenjem. Iako veoma mlada, pokazala je svoj čelični karakter - odbijajući da uzme suprugovo prezime jer je njena porodica bila uglednija, nesumnjivo je zadržala svoje prezime.
Eržebet mu je rodila dva sina i tri ćerke. Djecu je, baš kao što su to učinili njeni roditelji, povjerila na brigu dadiljama. U suprugovoj odsutnosti, pokazala se vrlo spretnom u upravljanju posjedima, pa čak i rješavanju pravnih pitanja.
Dok je njen muž sjekao glave neprijatelja, grofica se upuštila u ljubavnu vezu s lepim slugom Torkom, koji ju je navodno upoznao s okultnom literaturom i praksama. Patološki tašta, sate i sate je provodila pred ogledalom, uljepšavajući se za mladog ljubavnika. Ove sve stavke, čitanje mračnih knjiga i želja za zadržavanjem mladolikog izgleda, pokazat će se presudnima u formiranju njene psihopatološke ličnosti. Drčna i borbena, u životu se bojala samo jednog: starenja. Kako bi zaustavila ovaj prirodni proces, naučila je iz svojih knjiga, trebala se okupati u svježoj krvi mladih djevojaka, po mogućnosti djevica. Nakon suprugove smrti, ništa više nije stajalo na putu njenoj opsesiji. Opredijelila se za žrtve niskog roda, koje neće nikome nedostajati - vlastite sluškinje.
https://www.pinterest.com/pin/1129981362735830129/
Nedugo nakon Božića 1610. godine, u njen su dvorac upale snage zakona: užasnuti, istražitelji su otkrili na stotine leševa, a u tamnici se nalazilo i nekoliko napola živih djevojaka, strahovito unakaženih. Istražitelji su povraćali od jezivog prizora koji su zatekli u dvorcu.
Sudije su, ponovno zbog grofičinog statusa, bili milostivi: umjesto da je smaknu, kao što su to učinili njenim sudionicima, stavili su je u doživotni kućni pritvor. Živa je zazidana u vlastitom zamku, a sluge su joj kroz neveliki otvor svakodnevno dostavljali hranu i vodu. Godine 1614, jedan od stražara je, gonjen znatiželjom, provirio kroz taj prozor. Krvava grofica ležala je na podu, mrtva.
