Električni bicikl još uvijek ima mnogo problema. I pored toga već odavno je na ulicama zato što su ga otkrile starije generacije.
Petnaestogodišnji Paul daje "gas do daske". Ubrzava iz krivine i sa lakoćom prestiže druge bicikliste - koji se već znoje i uzdišu. I Paul je ostao bez daha - ali ne zbog napora, već zato što je oduševljen: "Ovo je kul!", dovikuje svom bratu. "Namjestio sam električni pogon na najjače, to je onda prava stvar!"
Paul je na vozilu koje još uvijek nema pravo ime: električni bicikl, e-bajk (E-Bike)... U stvari to je bicikl, ali on "prepoznaje" silu kojom se pritiskaju pedale i onda "pomaže" elektromotorom. Paul se zalijeće pred brata Fridmana i koči u posljednjem trenutku. Naravno da i on želi da isproba super-bicikl. Svom silom pritiska pedale i već za nekoliko sekundi juri oko 25 kilometara na sat. I on vozi "slalom" među posjetiocima sajma biciklizma "Cycolonia" u Kelnu i najradije više ne bi silazio sa bicikla, piše "Dojče vele".
Ali, Paul poslije vožnje, ipak kaže: "Ne bih nikad kupio takav bicikl. Izgleda kao od nekog starca." Zaista, glavni kupci takvih vozila u Njemačkoj su imućniji penzioneri koji su otkrili da im sa takvim biciklom nije potrebno mnogo snage da bi se recimo popeli uz brdo. Električni bicikli tako i izgledaju: sa "ženskim" ramom da bi penzioneri mogli lakše da se popnu na njih.
Za Paula i Fridmana je takva logika smrtni grijeh. Kad bi se sa nečim takvim pojavili pred školom, svi bi umrli od smijeha. "I ova kutija pozadi, ona izgleda potpuno blesavo", komentarišu kućište za akumulator. Ali bez njega e-bajk ne može - negdje treba i da se smjesti četiri kilograma teška baterija. Ona je dovoljna za 60, u najboljem slučaju 100 kilometara, u zavisnosti kako se podesi "pomoć" motora. Poželjno je da akumulator bude lako dostupan, jer poslije vožnje mora da se stavi na punjenje, ili zamijeni napunjenim.
Na štandu preko puta stoje bicikli koji izgledaju već mnogo bolje. Jedan je drečavo crven, sa širokim viljuškama za točkove i širokim gumama, a pored njega je mauntibajk u "retro" stilu. I to su električni bicikli, a mladići ne mogu da vjeruju da "bicikl za starce" može i tako da izgleda. "To bi već bilo nešto za mene", komentarišu - dok nisu vidjeli cijenu.
Oko tri hiljade evra: to je za školarce kategorija iz druge galaksije. "Nikad u životu ne mogu toliko da uštedim, a ne mogu ni od roditelja da tražim takav luksuz." Za jednog mlađeg muškarca koji stoji pored njih, cijena nije glavni problem. On je predstavnik osiguravajućeg zavoda i dobro zna, koliko plaća za benzin i koliko vremena izgubi dok traži mjesto za parkiranje.
Električni auto za njega nije alternativa, ali električni bicikl, za posao u gradu, o tome ozbiljno razmišlja. "Uvijek imate i dodatni pogon, ako morate da se popnete na vrh brda. Ja ne mogu da dođem na posao u odijelu i kravati sav znojav." Sa druge strane, i njemu je važno da bicikl dobro izgleda, a ne kao da ga je pozajmio od komšije-penzionera.
Florijan Dobner je dizajner električnih bicikla - koji ipak izgledaju "kul". Posao mu ide dobro, jer ih se u Njemačkoj godišnje proda preko 200 hiljada. Sve je više takvih kao što je mladi predstavnik osiguranja: "Mnoge moje mušterije žive u gradu, dobro zarađuju i koriste e-bajk umjesto automobila. Oni žele bicikl sa stilom, koji će da oslikava i pravi životni stil".
Ali ima jedan problem koji nema veze sa tehnikom. Bicikli se često kradu, prije svega u gradovima, tokom noći. Što je bicikl skuplji, veće su šanse da "dobije krila". Lanac malo pomaže, jer e-bajk je dovoljno lak i dovoljno vrijedan, stavi se na kamion i brava sa kojom je zaključan se razvali negdje u miru. Toga je svjestan i Loter Kenekamp, jedan od organizatora sajma Cycolonia. Njegov predlog glasi: ne samo držači, nego prave kutije za bicikle na ulici pred kućom. "Znam da to zvuči grozno, ali iskreno, kad pogledate neke automobile koje stoje naokolo, ni oni nisu ukras ulice."
U Kelnu već postoji nekoliko "garaža za bicikle" kod stanica javnog prevoza i njihovo iznajmljivanje košta sedamdesetak evra godišnje. Organizator sajma biciklizma je svjestan da su mjesta za parkiranje automobila već postala najveća svetinja za stanovnike, ali to ga ne sprečava da mašta: kad bi se barem dio parkirališta iskoristio za kutije za bicikle, mjesta bi bilo i više nego dovoljno.
Sanjari i Luis Palmer, čovjek koji je solarnim vozilom obišao planetu. Sada je zaokupljen novim projektom: "E-vejv (E-Wave) 2012." On želi da privuče pažnju javnosti na ekološki način transporta masovnom akcijom kojom će, zajedno sa 200 istomišljenika, električnim biciklima da voze od Berlina do skoro 300 kilometara udaljenog Hanovera. "E-bajk je toliko jednostavno rješenje za mnoge naše probleme, globalno zagrijevanje, zagušene ulice... On ne emituje ugljen dioksid, brz je, tih i mnogo jeftiniji od automobila."
U Švajcarskoj i Holandiji električni bicikli su već postali svakodnevica, ali pravi zavičaj tih vozila je - Kina. Tamo se već vozi preko 120 miliona električnih mopeda i bicikla. Luis Palmer još uvijek traži kandidate sa kojima će da krene na put od Berlina, a braća Paul i Fridman ozbiljno razmišljaju da mu se priključe. Na kraju krajeva, tvrdi Palmer, i zaštita životne sredine je zadatak koji moramo da uradimo za generacije koje dolaze.
(MONDO)
