Banjalučki umjetnik Ninoslav Kovačević nedavno se predstavio publici u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” na Cetinju izložbom pod nazivom “Dekodiranja”.
Ninoslav je završio banjalučku Akademiju umjetnosti, odsjek grafika, prije tri godine, a trenutno je pri kraju master studija. Izlagao je samostalno i kolektivno u regionu i na međunarodnim izložbama u Mađarskoj, Poljskoj, Njemačkoj...
Sa još tridesetak kolega predstavio se publici u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” izložbom pod nazivom “Dekodiranja”.
Kakve utiske nosiš s Cetinja i čime si se predstavio ondašnjoj publici?
U pitanju je izložba koja predstavlja savremenu umjetničku scenu BiH, pod nazivom “Dekodiranja”, a riječ je o selekciji umjetnika iz tri grada – Banjaluke, Trebinja i Sarajeva. Bilo nas je osmoro iz Banjaluke, a selektor je bio Predrag Terzić iz Beograda i Slobodan Vidović iz Banja Luke. Izložba je bila multimedijalnog karaktera, tj, prikazala je radove umjetnika kroz različite medijske i tematske kontekste.
Na izložbi sam se predstavio sa instalacijom „Ornament“, koja je sastavljena od 3000 plastičnih čaša, dimenzija 4.5m x 4,5m.
U pitanju je instalacija nastala preciznim raspoređivanjem i slaganjem plastičnih čaša na podu galerije prema detaljnim ornamentalnim šemama koje podsjećaju na tepihe ili ćilime. Svojim dekorativnim karakterom tvore estetski i optički efekat, koji proizilazi iz kombinovanja više vrsta i boja plastičnih čaša.
Uz instalaciju predstavljena je i foto dokumentacija instalacija koje su realizovane u proteklom periodu u različitim galerijskim prostorima.
Kako je nastao ovaj rad i šta poručuje?
Ovaj rad je nešto na čemu radim više od dvije godine, a jedan od njih predstavio sam nedavno i na samostalnoj izložbi u Banskom dvoru u Banjaluci. Čim zalijepim prvu čašu na pod, kreće improvizacija na licu mjesta. Putem njega istražujem polje konzumerizma u umjetnosti, a interesantno je doživjeti ga iz perspektive posmatrača,zbog samog međusobnog odnosa. Bilo mi je važno da rad ima neku vrstu interakcije i performativnosti, te da pronađem način da uvučem publiku u rad. Na nekim izložbama ovaj rad znao je da bude i velik dvadesetak kvadratnih metara. Gradio sam ga uz sam ulaz, pa publika koja dođe, mora da uđe u taj rad i uništi ga. Na taj način je uspostavljena interakcija ovog djela sa publikom, koji ga na neki način dovršavaju, tako što ga unište do kraja.
Čitav intervju pročitajte na mondo.ba.
