Ona je rekla da joj se čini da je "Zoran Đinđić ostavio svoj politički testament kako reforme treba da idu i kako ih nastaviti, za slučaj da mu se to desi".
Ona je naglasila da je njihov zajednički život, bez obzira na teške trenutke kojima su bili izloženi, imao smisao i da bi sve bilo još smislenije da je ostao živ i vidio sliku stabilne Srbije kakvu je želio da vidi.
"Najviše ga je ljutila ležernost i lijenost i na to nije pristajao. Njegovi saradnici su morali to da isprate i, ako si želio da budes u toj kompoziciji, morao si da pratiš tempo, da pokažeš da želih i hoćeš, a on je znao da samo tako može da se postigne cilj koji je postavio", rekla je Ružica Đinđić.
Govoreći o ličnosti svog ubijenog supruga, ona je kazala da je Đinđić bio vrhunski intelektualac, prije svega filozof koji je svoj um stavio u službu politike, da je njegovo promišljanje bilo sistemsko i da nikada nije odustajao od svojih ciljeva.
Prisjećajući se svih dešavanja i političkih turbulencija kroz koje je Srbija prolazila i odluke da Vojislav Koštunica 2000. godine bude kandidat DOS-a za predsjednika države, Ružica Đinđić je rekla da je njen suprug smatrao da je "Koštunica najbolji".
O odluci da izruči bivšeg predsjednika SRJ i Srbije Slobodana Miloševića Haškom tribunalu, Ružica Đinđić je rekla da je uvjerena da je njen suprug postupio krajnje pragmatično, jer je "znao da je to prepreka i neminovnost za Srbiju".
"Neki su mu sporili što je to uradio bez zakona, ali u parlamentu tada nije bilo moguće obezbijediti većinu za takav zakon", kazala je ona.
Govoreći o stalnoj opasnosti kojom je bio izložen i kao vođa opozicije, kao i poslije izbora za predsjednika Vlade Srbije, Ružica Đinđić je rekla da se "pominjalo da postoji snajper i na Prirodno-matematičkom fakultetu, u neposrednoj blizini njihovog tadašnjeg stana".
Ona je dodala da je "Zoran neprestano bio meta, ali da je odlučio da se privremeno skloni iz Srbije tek kada je ubijen (novinar i vlasnik lista "Dnevni telegraf") Slavko Ćuruvija".
"Tada je postao uvjeren da je sve to moguće i poslije sahrane odlučio je da se privremeno skloni u Crnu Goru", rekla je Ružica Đinđić.
Prema njenim riječima, tokom bombardovanja Jugoslavije 1999. godine visoki funkcioneri JUL-a govorili su da je napustio zemlju, da je iz inostranstva navodio ciljeve koje treba bombardovati.
"Ja sam sve vrijeme bila u podrumu kuće moje majke i u neposrednoj blizini 'Krušika'. Mnogi su govorili da je dogovorio sa Klintonom, zato što ga poznaje, da ne bombarduje baš taj podrum", rekla je ona.
O JSO, jedinici čiji su čelnici optuženi, a zatim i osuđeni za ubistvo njenog supruga, Ružica Đinđić je rekla da je u vrijeme kada je Zoran pregovarao sa njima bilo različitih mišljenja, da nije trebalo pregovarati, već ih je "trebalo rasformirati i eliminisati".
"On je prepoznao da takve mogućnosti na političkom planu nema, ostalo je da pregovara. Te večeri je došao kući, rekao da će malo da se odmori i da mora u Kulu, a na moje pitanje zašto baš u Kulu i da li ima neko drugo mjesto gdje bi mogao sa njima da razgovara, odgovorio mi je - izgleda da nema", kazala je Ružica Đinđić.
Ona je ocijenila da je njen suprug imao jedan put, a Milorad Ulemek Legija i JSO neki drugi put što je koštalo puno i njihovu porodicu privatno i Srbiju.
"Za ovih osam godina Srbija je mogla mnogo da dobije da je Zoran Đinđić ostao u životu. Znao je šta može da mu se desi, da on ide jednim putem, da u stvarnosti postoji i neki drugi put, a da to nije autostrada", naglasila je ona.
Prema njenim riječima, ma koliko da je svako od njih znao, kao i sam Zoran Đinđić, da može da se dogodi to što se zaista i desilo 12. marta 2003. godine, uvijek je postojalo ono iracionano koje nije pristajalo da bude pragmatično.
"U tom trenutku kada mi je Zoranov vozač javio šta se dogodilo bilo mi ja najvažnije kako to da saopštim djeci, kako da njih zaštitim i mislila sam da je najbolje da im ja to saopštim, a ne da saznaju preko televizije. I tako sam i uradila, ja sam bila ta koja je saopštila svojoj djeci da su izgubili oca", rekla je Ružica Đinđić.
Govoreći o demonstracijama devedesetih godina, ona je rekla da se tada njen suprug vratio iz inostranstva jer je znao da su to godine "koje vuku Srbiju" i predao im se.
"Sve nas je integrisalo to što je počelo nešto vrijednije od onoga što je lično. Parola da je Beograd svijet, uvjerila je taj svijet da Srbija nije ono što je bila prije toga i protesti su pokazali da ona ima građanski dio na koji je Evropa računala i tih dvedesetih i računa sada", ocijenila je Ružica Đinđić.
Ona je dodala da na stalna etiketiranja nije obraćao pažnju.
"Najpre se pojavilo ono žuti, a onda da je njemački špijun. Bio je duboko uvjeren u ono što želi i nije ga remetilo u njegovim planovima. Na takve stvari je odgovorio - i Vuk Karadžić je bio reformator jezika i proglašen špijunom upravo od onih koji su bili nepismeni", rekla je Ružica Đinđić.
(Tanjug)