Mart je mjesec koji Srbi na Kosovu i Metohiji pamte po zlu. Bezumno divljaštvo Albanaca, spaljene crkve, srpske kuće, plač, tenkovi na ulicama - Kosovo 17. i 18. marta 2004.
Tokom tog dvodnevnog nasilja na Kosovu i Metohiji nad Srbima, njihovom imovinom, crkvama i manastirima, etnički je očišćeno čak šest gradova i 10 sela.
Tih dana Srbi su po drugi put nakon, 12. juna 1999. godine doživjeli egzodus. Buknula je mržnja albanskih ekstremista na Kosovu i Metohiji i u ranije planiranom simultanom napadu, kasnije znanom kao martovski pogrom, tri dana su ubijani i protjerivani Srbi, paljenje njihove kuće i crkve a u neredima su stradali i međunarodni mirovnjaci.
Kako je svojevremeno izjavio direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Marko Đurić, martovski pogrom trebalo je da bude poslednja etapa u realizaciji albanskog velikodržavnog programa apsolutne etničke dominacije, a cilj organizatora i inspiratora martovskog pogroma bio je potpuno etničko čišćenje.
Te grozne 2004. godine u talasu jednostranog etničkog nasilja Albanaca protjerano je 4.012 Srba, ubijena je najmanje 21 osoba (deset Srba ubili su Albanci a 11 Albanaca međunarodne snage bezbjednosti), dok se dvije vode kao nestale.
Povrijeđeno je najmanje 950 ljudi, od čega 150 Srba, kao i desetine pripadnika međunarodnih snaga koji su se sukobili s lokalnim Albancima štiteći Srbe i njihovu imovinu.
Tokom dva dana porušeno je oko 935 srpskih kuća, oštećeno deset opštinskih zgrada (škole, bolnice,pošte...), kao i 100 vjerskih objekata od kojih spaljeno 35 , uključujući 18 spomenika kulture, među kojima i čuvena crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, sagrađene u XIV vijeku.
KAZNE BLAGE, ILI IH NIJE NI BILO
Međunarodni tužioci i sudije na Kosovu i Metohiji procesuirali su sedam slučajeva uništavanja crkava i 67 osoba je osuđeno na zatvorske kazne od 21 mjeseca do 16 godina, navodi izvještaj Organizacije za evropsku bezbjednosti saradnju (OEBS) iz 2008.
Lokalni sudovi su osudili oko tri stotine ljudi, ali na kratkotrajne ili čak uslovne kazne.
Procjenjuje se da je u pogromu učestvovalo preko 50.000, a procesuirano je svega 400 osoba.
Prema izvještaju OEBS-a, većina tužbi je ublažena i pogrešno klasifikovan zločin - najbanalniji primjer je "ometanje policijskog službenika u vršenju dužnosti" za zločin paljenja kuća i bacanja Molotovljevih koktela na policiju, a svjedoci su naknadno mijenjali iskaze ili ih nisu ni davali.
Albanac otkrio ko je organizovao martovski pogrom
Svjedok Specijalnog tužilaštva Kosova Škumbin Mehmeti je prošle godineza TV Kljan Kosova rekao je da je nasilje 2004. godine organozovala kriminalna grupa formirana krajem 2001. godine.
Za aktivnosti te grupe su znala "velika imena."
"Misija grupe bila je da organizuje martovsko nasilje 2004. godine, a podršku za to imala je od 'svih ratnih stranaka', tajne službe i 'velikih porodica'. Za uspješnu 'misiju' obećana im je amnestija. Ista grupa je 'uništena' krajem 2004. ", tvrdi taj svjedok.
Kako se navodeno krajem 2001. godine na Kosovu je formirana kriminalna grupa koja je počinila mnoga posleratna ubistva, uključujući politička.
Mehmeti je u emisiji televizije Kljan Kosova iznio detalje u vezi sa ubistvima, tvrdeći da je i on bio dio grupe.
Mehmeti je precizirao i za koja je sve ubistva odgovorna ova grupa, a među njima su ubistvo Tahira Zemaja, za kojeg se tvrdilo da je svjedočio protiv OVK i pred srpskim tužilaštvom za ratne zločine, predsjedavajućeg Demokratske lige Kosova Džemajla Mustafe, člana OVK Ramiza Muricija, koji je trebalo da svjedoči u važnom sudskom procesu, navodi Kljan Kosova.
Mehmeti tvrdi i da su postajala lica koja su bila "zadužena za skrivanje svih tragova zločina koje su počinili pripadnici grupe", a jedan od njih je i dalje dio Kosovske policije.
Svi zločini koje je počinila ta grupa, nisu imali "nikakve veze sa OVK", ali su bili u kontaktu sa zvaničnim nelegalnim tajnim organizacijama, kako tvrdi, ne stoji iza ubistava, prenosi Kos sev.
IZMIŠLJEN NAPAD NA ALBANSKU DJECU
Izgovor za pogrom bila je kampanja lokalnih albanskih medija prema u kojoj su mještani Srbi optuženi da su psima natjerali preko reke Ibar grupu dječaka Albanaca iz sela Čabar kod Zubin Potoka pri čemu se jedan dječak utopio u rijeci.
Istraga UNMIK policije utvrdila je da su optužbe bile lažne, a portparol međunarodne policije Neridž Sing izjavio je tada da su "preživjeli dječaci posle tragedije bili pod jakim pritiskom albanskih novinara i političara da optuže Srbe iz susjednog sela".
Potparol UNMIK-a, Derek Čepel je demantovao da su dva dječaka stradala bježeći od Srba, i ocijenio da je nasilje bilo planirano.
Pogrom albanskih ekstremista nad Srbima 17. i 18. marta 2004. na Kosovu i Metohiji osudili su Savet bezbjednosti UN, kao i Evropska unija, a Parlamentarna skupština Saveta Evrope je 29. aprila 2004. donijela odgovarajuću rezoluciju.
Martovski pogrom, i njegove neotklonjene posledice, glavni su razlog zbog kojeg je Srbiji uspjelo da ne dopusti da samoproglašeno nezavisno Kosovo postane član UNESCO na konferenciji te organizacije u Parizu 09.11.2015. godine.
Za prijem onih koji su rušili kulturno i civilizacijsko nasleđe u organizaciju koja se bavi zaštitom istog, nije bilo potreban broj glasova - samo 50 od 142 zemlje koje su glasale.
VRATILO SE TEK 200 SRBA
Prema zvaničnim podacima UNHCR-a i Ministarstva za zajednice i povratak samoproglašenog Kosova, vratilo tek nešto više od dvije stotine, iako je u međuvremenu izgrađeno blizu 500 povratničkih kuća.
Pusta su ostala naselja Svinjare i južni dio Kosovske Mitrovice, gdje jedino paroh sa svoja tri sina čuva srpstvo i svetinju posvećenu Svetom Savi.
Bez Srba je ostao urbani dio Obilića, Donje Mahale, Orahovca, Zočišta, Velike Hoče, Srpski Babuš i Talinovac u opštini Uroševac, kao i desetine srpskih sela uz magistralni put Klina-Peć i Peć-Dečani.
U gradskom dijelu Istoka ostalo je njih desetak, u Klini dvadesetak, Prizrenu, ako se ne računaju učenici Bogoslovije, desetak, Đakovici dvije monahinje, u Srbici samo monahinje u Manastiru Devič, u Mališevu, Štimlju, Suvoj Reci, Kačaniku, Podujevu i Uroševcu nema Srba, a u Vučitrnu samo lokalni paroh sa suprugom.
Desetak Srba u Srpskoj ulici u Gnjilanu i u Kosovskoj Vitini njih tridesetak čuvaju srpstvo.
U glavnom gradu južne srpske pokrajine dvadesetak staraca i Srpkinja u mješovitim brakovima, sa dvojicom paroha i njihovim porodicama živi su svjedoci etničkog čišćenja i progona Srba.