Milorad Ulemek Legija predao se 2. maja 2004. godine posle 14 mjeseci u bjekstvu. Prošlo je, dakle, 18 godina otkako se u to vrijeme najtraženiji bjegunac regiona našao iza rešetaka, a mnogi djelovi tog slučaja i dalje su prekriveni velom tajne.
O toj temi svojevremeno je za Kurir govorio Mile Novaković, bivši načelnik Uprave kriminalističke policije (UKP), koji je 2003, nakon ubistva premijera Zorana Ðinđića, imao važnu ulogu u policijskoj akciji "Sablja".
Novaković kaže da je i danas nepoznato gdje se Legija skrivao tih 14 mjeseci.
"Ostaće velika misterija gdje se skrivao, ko su mu bili jataci, kada je došao u kuću u Filmskom gradu... Legija je, bez insistiranja da priča o tome, samo rekao da se sve vrijeme krio u kući, u tajnoj prostoriji, u koju je ulazio kroz plakar. Jedino je sigurno da je na dan predaje, 2. maja 2004. godine u popodnevnim časovima, izašao iz svoje kuće na ulicu i predstavio se obezbjeđenju Žandarmerije. Tog dana, njegova supruga Aleksandra je otišla s djecom u posjetu rođacima u Vukovar, gdje je rođena, da bi iskoristila prvomajske praznike. Kad ona nije bila u kući, Legiju je opsluživao njen brat od strica. Živio je s njima. Zašto se Legija predao? Najvjerovatniji razlog je što više nije mogao da izdrži. Pukao je", smtra Novaković.
On vjeruje da je Legija "pukao" jer je odjednom postao ograničen u kretanju, a prethodno je svuda vrata otvarao nogom, čak i, kako je rekao, u vladi.
Vraćajući se na dan Ulemekovog hapšenja, Novaković kaže:
"Kažu da je bio pripit, možda i naduvan. Bradat, s dugačkom kosom, kada se pojavio ispred kuće, uplašio je žandarme. U strahu koji ih je blokirao, povukli su se nekoliko metara. Izvukli su pištolje i držali ga na nišanu. Aleksandrin rođak nije uspio da ga zadrži. Panično je zvao Aleksandru: 'Izašao je ispred zgrade, hoće da se preda'. Ostavila je djecu, sjela u džip i pojurila nazad, tražeći da razgovara s njim, da pokuša da ga ubijedi. Odbijao je razgovor. Od žandarma je zatražio da zovu komandanta Žandarmerije Gurija, kaže im: 'Šta ste se us*ali kao pi*ke?".
Razgovor sa Legijom trajao je do zore.
"Iza zatvorenih vrata pao je veliki, neočekivani dogovor: 'Sve ću da vam ispričam o Ðinđiću, Čedi, Bebi, drogi, heroinu'. Oni nisu znali - ili nisu htjeli, vjerovatno ni ministar pravde - da je bila zakonska obaveza da Legiju predaju potražiocu i, u najkraćem roku, odvezu u CZ. Sa takvim licem, bez dozvole nadležnog organa koji je raspisao potragu, niko nije smio da razgovara", navodi Novaković.
Nije to bio jedini propust u istrazi, nastavlja bivši načelnik UKP.
"Ovo je bio jedinstven primjer u policijskoj praksi da je uhapšen bjegunac broj jedan u istoriji našeg pravosuđa, a da se zabrani da uviđajna ekipa ode u kuću, nađe to navodno skrovište, foto-dokumentuje, potvrdi cijelu njegovu priču... Pitanje je šta bi se tu sve našlo... Tu bi se sigurno utvrdilo i koliko je boravio u kući. Međutim, odgovor iz vrha MUP je bio - „ma, to sada nije važno“. Niko nije razgovarao ni sa Aleksandrom, ni s rođakom koji ga je čuvao", tvrdi Mile Novaković.