Organi Srba, Roma i Albanaca krajem devedesetih godina prodavali su se na crnom tržištu po sljedećim cijenama: 300.000 maraka za srce, 60.000 maraka za bubreg, a 10.000 maraka je bilo pet litara krvi.
Glavni čovjek za ovaj posao bio je Jakup Krasnići, nekadašnji portparol terorističke Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Uključeni su, pored ostalih, bili i nekadašnje vođe OVK Ramuš Haradinaj i Hašim Tači, koji su kasnije bili na mjestima premijera i predsjednika Kosova. A u sve su bili umiješani i pojedini stranci. Svi su na ovaj način zaradili milione.
Organi Srba, Roma i nelojalnih Albanaca vađeni su na više lokacija - najčešće na teritoriji Albanije - uključujući tu i zloglasnu "žutu kuću". Žrtve prije uzimanja organa najčešće nisu uspavljivane, već su naživo rezane i kasapljene. Organi su odmah po vađenju stavljani u posebne frižidere i transportovani dalje, prenosi Kurir.
Sve ovo se, između ostalog, navodi u iskazu koji je svojevremeno dao Albanac, svjedok-saradnik u slučaju trgovine organima, a do kojeg je došao Kurir. Riječ je o svjedočenju čovjeka koji je lično vadio organe ljudima.
Zaradili milione
U iskazu, koji je ovaj nekadašnji pripadnik OVK dao srpskim istražiteljima, do detalja je opisano kako se vršila trgovina organima. Kako je naveo na početku, ideja da se "radi biznis" sa organima smišljena je još za vrijeme rata, koji je počeo 1998. godine, "smislili su to kako bi stigli do novca, koji je tada navodno trebao za rat i, normalno, za sebe, kao što se vidjelo na kraju". Ističući da se mnogo plaši dok sve ovo priča, ovaj Albanac je naveo da je "glavni za to, za organe", bio Jakup Krasnići. Na drugom mjestu u iskazu bio je konkretan kada je reč o organizatorima ovog monstruoznog posla, kako prenosi Kurir.
"Organizatori cijelog tog "posla" sa organima su: glavni Jakup Krasnići - mozak svega, i za OVK i ovaj "biznis", a u organizatore spadaju Ramuš Haradinaj, Hašim Tači i Sabit Geci. Oni, pošto su bili komandanti, naredili su nam ko i kada i gde da prebaci zarobljenike, i to se tako radilo. Bilo je puno vojnika koji pojma nisu imali šta se radi sa zarobljenicima, jer je mali broj nas znao do kraja šta biva sa zarobljenicima. (...) Ovi komandanti OVK i malo nas vojnika je znalo za sve ovo. Svako je zarađivao na svoj način. Ovi glavni su uzimali velike pare za to, jer je tada 300.000 maraka bilo jedno srce. Tačno sam tada znao šta košta, kao 60.000 maraka za bubreg, jer sve je imalo svoju cijenu. Na primjer, 10.000 maraka je bilo pet litara krvi, posebno "zero negativ" krvne grupe, jer malo je ima. Nisu ljudi uzimani tek tako za operacije, jer prvo bi išli na detaljne preglede, pa tek onda. Niko nije glup da kupuje tek tako organe. To se sve radilo da bi se ovi obogatili. Sabit Geci, znate i sami, Naim Maljoku, pa Ramuš Haradinaj i Tači - cijelo Kumanovo je njegovo i firma "Milano". Odakle im pare? Odakle mislite da su zaradili milione? Što je bio azilant i izbjeglica u Švajcarskoj ili predsjednik Kosova? Ne, ne!", naveo je ovaj Albanac.
Obuka u Albaniji
Kako je objasnio, u Albaniji je završio obuku za antiterorističku jedinicu, ali i obuku za sječenje tijela.
"To su me obučile "Crne maske". Tamo je bilo više ljekara za obuku. Oni su bili iz Albanije. Pokazivali su mi na plastičnim djelovima tijela kako treba da se sječe, uglavnom za srce, ali i o bubrezima, mada se uglavnom radilo o srcu. Pa onda su mi pokazivali kako se vadi i kako se stavlja u led i dalje da se nosi u brzini, koliko ima vremena. Meni su rekli najviše od osam do 12 sati je krajnje vrijeme da se odnese da bi se drugome stavilo. Kako se uzme srce, direktno se stavi u plastičnu kutiju koja ima poklopac, pa se to stavi u frižider u kome je led. Doktori su rekli da se pazi kad se sjeku vene i arterije, pa da srce ima kao neku zaštitnu mrežu i da to mnogo čuvam i pazim da se ne ošteti", opisao je on, a prenosi Kurir.
Krv prskala na sve strane
Potom je do detalja opisao svoj prvi slučaj vađenja organa nekom zarobljeniku.
"Prvo moje iskustvo desilo se u selu Eljšan kod Tropoje, kada su donijeli jednog zarobljenika koji nije bio Albanac. Tu sam prvi put i odradio posao. Taj zarobljenik je bio civil, otprilike 26 ili 27 godina. To se desilo u zgradi škole, koja je služila i kao mjesto da se novi obučavaju. Tu je postojao i zatvor. Tada kada sam ja to uradio, tu je kao glavni komandant bio Biljalj Sulja. To se desilo u školi, u jednoj prostoriji kao kancelarija. Taj zatvorenik je bio živ. Njega su doveli, bio je vezan rukama pozadi. U prostoriji je bio Muja, pa Biljalj Sulja, a tog dana su došli i Sabit Geci i Jakup Krasnići, Agim Drmaku, svi su bili unutra, u istoj prostoriji smo bili. Zatvorenika su držala četvorica iz vojne policije OVK, u ležećem stavu, jer smo ga stavili da leži na sto. Zatvorenik je bio obučen, ali sam mu ja isjekao majicu nožem. Lisice su skinuli zatvoreniku, stavili ga na sto i držali ga. Zatvorenik nije bio mnogo jak. Vrištao je puno, a ja sam ga isjekao naživo. Počeo sam živog da ga režem od grkljana nadolje, otvorio sam mu grudni koš skalpelom. Kada sam ga isjekao, vidjela su se pluća, a srce je u sredini među plućima, vidio sam kako diše i uzdiše plućima, vidjele su se arterije i vene, on je još bio živ i vrištao i cimao jako, odupirao se jako, oni su mu stavili ruku preko usta da ne vrišti, krv je prskala mnogo, ja sam sav bio krvav, kao i oni što su ga držali, jer je prskalo na sve strane. Ostali su se odmakli da ne prska. Tako sam mu vadio srce, ali sam prvo sklonio pluća. Sto puta su mi rekli da čuvam i pazim, jer ima neki komadić u plućima, „tith“ se kaže na albanskom, i da pazim da to ne pukne jer će posle škoditi srcu, a to je kao malecki zeleni komadić s vodicom", naveo je on.
„Svaka čast kako si uradio“
Onda je usledilo vađenje srca.
"Uspio sam da izvadim srce. Uhvatio sam rukom, golim rukama sam sve to radio, i stavio sam u plastičnu kutiju, koja je bila i sa nekom tečnošću koja je bila niti bijele niti žute boje, a koja je imala miris kao na injekciju, slično tome, ali jačeg mirisa, pa sam tu stavio srce i zatvorio kutiju, koju sam potom stavio u frižider. Frižider je bio plave boje, a inače se normalno koristi za put kad ideš negdje, a u tom frižideru su bile dvije kutije isto plave boje, ali smrznute, led, da bi se održala hladnoća i temperatura. To sam zatvorio, a frižider je odnio jedan vojnik, Agim iz Albanije, koji je bio dio komande i komandovao je „Togom“ u Albaniji za padobrance. On je odnio frižider u auto Sabita Gecija. Auto je bio tamnozeleni „volvo“, kockasti. Posle toga sam otišao na česmu da se operem koliko sam mogao, sva uniforma mi je bila krvava i presvukao sam se. Onda sam otišao u susjednu sobu u toj školi, koja je bila komanda, gdje su sjedjeli Sabit Geci, Jakup Krasnići, Biljalj Sulja, Agim iz Albanije, Skifter Arifi, koji je bio isto komandant „Toga“, a on je iz Gnjilana, a ispred je bila vojna policija koja nije dala drugima da ulaze. Nakon toga je Sabit Geci meni rekao: „Svaka čast. Svaka čast kako si uradio“. (...) Ovaj događaj se desio krajem 1998. godine, bio je snijeg", ispričao je.
Naveo je, takođe, i da je pomenuti Srbin prebijan u zarobljeništvu, da je bio „sav modar, nije baš normalno mogao da hoda“, a da se uoči samog vađenja organa „cimao i kukao, jaukao."
Tvrdi da mu je sve teško palo
Nisam mogao da spavam, žrtva mi bila pred očima
Ovaj svjedok tvrdi da mu posle prvog slučaja vađenja organa nije bilo dobro, da posle toga nije mogao da spava i jede.
"Ništa nisam ni popio prije toga, mrtav sam se uplašio, a posle toga mi četiri dana nije bilo dobro, nisam mogao da spavam. Niti sam jeo, htio sam da poludim, uvijek mi se taj dečko javljao preda mnom", kazao je on u iskazu.
Čaršafi, najlon i kanap za slamu
Ovaj Albanac ne zna gdje su tačno završavala iskapljena tijela, a nije smio da pita ni gdje odlaze izvađeni organi, poput ovog srca koje su izvadili. Ipak, na jednom mjestu u iskazu spominje Tursku kao državu gdje su se slali izvađeni organi.
"Nismo zatvorili tijelo zatvorenika, nego smo stavili čaršaf, dva-tri čaršafa, umotali ga u te čaršave koji su bili bijeli, ali su se brzo napunili krvi. Vezali smo ga potom tankim kanapom za vezivanje slame preko čaršafa, više puta. Ubrzo je donijet i najlon, pa smo ga obmotali i najlonom jer je krvarilo. I onda smo vezali na ćoškove i sredinu najlona isto tim tankim kanapom za vezivanje slame. Ubrzo je došao džip, „puh“, ispred komande, koji je dovezla OVK vojna policija, pa je to tijelo stavljeno u džip. Vojna policija ga je odnijela. Ne znam gdje. (...) Za nama je u onu prostoriju došla ekipa za pranje, što čisti iza nas, da operu tu prostoriju. Nama je cilj bio da se izvadi organ i za sve to je bila „jedinica“ koja je čistila iza nas. U ovom događaju, taj zatvorenik što smo mu uzeli organ, on je u početku bio živ. Njemu su zatvorili usta, on nije imao snage. On je negdje, bio sam uplašen i bio mi je prvi put, nisam mjerio vreme koliko je bio živ, znam da je izgubio svijest. Kad sam mu stavio nož, više mi je bilo svejedno. Ni sam možda nisam bio priseban šta sam tad uradio, jer sam morao te neke stvari da uradim. Sad to nikad ne bih uradio, prije bih da me ubiju. Uzastopno je dr Ljutfi (Dervišaj, prim. nov.) bio sa mnom. On je bio šef operacije. Brat njegov je prevozio i pomagao, pa je bio doktor iz Peći sa dugačkim nosem. Ma to nije bilo jedanput. Isto i u „žutoj kući“, što je vi tako zovete. Taj zatvorenik što sam opisao to vađenje organa, prvi put što sam uradio, bio je u početku živ, ali je u jednom trenutku izgubio svijest, ne mogu da kažem tačno u kom trenutku. Ja nisam smio da pitam gdje je otišao frižider sa srcem, pa zato nisam ni pitao", opisao je ovaj nekadašnji pripadnik OVK.