Vršnjačko nasilje česta je tema u medijima. Čini se, međutim, da se o ovom problemu govori tek kada do javnosti dospiju ozbiljni slučajevi nasilja među djecom i adolescentima.
Uprkos brojnim mehanizmima i projektima kojima institucije pokušavaju da suzbiju vršnjačko nasilje, reklo bi se da se ovaj problem ne zaustavlja, već slučajevi bivaju sve brutalniji.
Nedavno je javnost saznala za nasilje u Srednjoj mješovitoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi, gdje su trojica mladića pretukli šesnaestogodišnjeg D.P, uz prijetnje pištoljem. Nedugo nakon ovog slučaja, učenik Resursnog centra „Peruta Ivanović“ u Kotoru, onesvijestio se i završio u risanskoj bolnici zbog udarca nogom u glavu.
Ovo su dva od 51 slučaja vršnjačkog nasilja koje je Uprava policije evidentirala za prvih devet mjeseci ove godine, a sasvim je izvjesno da je neprijavljenih slučajeva bar još toliko.
Psihološkinja Radmila Stupar Đurišić za MONDO kaže da kontinuirana edukacija djece o potrebi razvijanja i osnaženja tolerancije na frustraciju predstavlja glavno sredstvo kada je riječ o suzbijanju vršnjačkog nasilja.
„Takođe, važno je razvijanje asertivne komunikacije sa jedne strane i kaznena politika koja je uvijek i prema svakome ista, odnosno, razlikuje se samo po kvalifikaciji učinjenog djela, a ne po tome čije je dijete postupilo na način koji karakterišemo kao vršnjačko nasilje sa druge strane“, navodi ona.
Stupar Đurišić smatra da bi mehanizmi koje propisuju institucije bili efikasniji kada bi se bezuslovno i bez odgađanja koristili.
„Kod nas je probem u tome što ljudi na nasilje koje se dešava drugome često mnogo radije okreću glavu na drugu stranu i ne žele da se bave onim što smatraju tuđim problemom“, ističe.
Naša sagovornica savjetuje da, kada je dijete žrtva nasilja, roditelji se moraju odmah i hitno obratiti razrednom starješini, stručnoj službi škole ili policiji u slučaju da se nasilje dešava van školskog dvorišta.
„Zagovornik sam pisanih obavještenja i prijava jer sam dosta puta bila svjedok da neka ponašanja budu poslije određenog vremena zaboravljena kao da se nijesu ni desila, a da ne pričam o tome da počinioci ne budu adekatno sankcionisani niti da žrtva bude adekvatno tretirana u postupku oporavka“, kaže.
Ipak, veoma je važno – možda i krucijalno – problem rješavati kroz uzrok, odnosno kroz prepoznavanje i spriječavanje nasilničkog ponašanja kod djeteta.
„Razlozi za nasilničko ponašanje djece uglavnom budu u okviru porodičnog funkcionisanja i posljedica su trenutnih ili ranije nerazriješenih konflikta na relaciji roditelj - roditelj ili djete – roditelj“, objašnjava psihološkinja.
„Iskreno i hrabro suočavanje sa sopstvenim lošim izborima, odlukama i stavovima može dovesti i do snage za promjene u porodičnim odnosima koje onda veoma brzo dovedu i do prestanka ponašanja djeteta koje nije adekvatno“, ističe.
Iako nije pravilo da djeca koja su agresivna odrastaju u nasilnike, većina odraslih osoba koje karakterišemo kao nasilnike imaju početke ovakvog ponašanja u djetinjstvu.
„Jako je važno reći da poznajem puno djece koja su bila nekada, u nekom periodu dječijeg životnog doba, okarakterisana kao nasilnci ali kada su odrasli u zrele ljude, prestali su to da budu i odrekli su se ovakvih obrazaca ponašanja“, kaže Stupar Đurišić.
Ipak, dodaje da su se oni odrekli nasilničkog ponašanja ne samo zbog kazne koju su za ponašanje dobili, nego i učenjem novog, asertivnog ponašanja kojem je prethodila odluka o promjeni, praćena željom da izgrade funkcionalne odnose sa svijetom koji ih okružuje.
„Ne postane svako agresivno dijete nasilnik, ali svaki nasilnik ima u djetinjstvu agresivna ponašanja“, ukazuje ona.
Kada je riječ o, u našem društvu veoma popularnom obliku vaspitavanja, kada roditelji uče svoju djecu da je uzvraćanje nasilja najbolji način odbrane, psihološkinja vjeruje da su i oni sami kao djeca učeni na takav način od strane svojih roditelja: „Mišljenja sam da možete učiti nekoga samo ono što znate“.
Djeca nisu sposobna da racionalno rješavaju međusobne konflikte, objašnjava naša sagovornica, „ali ne zato što nemaju mentalnih kapaciteta, nego zato što nemaju znanja i modele na koje bi se ugledali“.
„Učiš ono što vidiš, a prenosiš dalje ono što znaš. Nasilje i agresija su glasniji, uočljiviji. Neznanje se uvijek brže širi i često veoma snažno brani. Sreću i zadovoljstvo zajedničkog života u toleranciji i prihvatanju različitosti ne možete opisati. Kada nju doživite, znaćete da je to pravi put i nikada sa njega više nećete otići“, zaključuje Stupar Đurišić.