Njihov odlazak samo je fizičko odsustvo, jer oni ovdje prisustvuju i dalje. Povodom ovakvih rastanaka, osjećamo koliko je važno baviti se ovim poslom i to na način na koji su se bavili Predrag Ejdus i Milena Dravić, kazala je Varja Đukić
U punoj sali knjižare Karver u Podgorici sinoć je, sa početkom u 20 sati, održana komemoracija povodom smrti velikana jugoslovenske kinematografije, Predraga Ejdusa i Milene Dravić.
Glumice Varja Đukić i Dubravka Drakić i reditelji Blagota Eraković i Andro Martinović oprostili su se od svojih kolega, osvrćući se na sardanju, ali i prijateljstvo sa nedavno preminulim glumcima. Posveta jednim od posljednjih doajena jugoslovenske scene počela je sjećanjem na Predraga Ejdusa, koji je preminuo 28. septembra ove godine.
Nakon emitovanja inserta iz emisije „Bulevar“, pozdravljenog velikim aplauzom, prisutnima se obratila Varja Đukić, koja je sa Ejdusom dijelila pozorišne daske u predstavi „Hasanaginica“. „Svi znamo šta znači raditi kao Predrag Ejdus.To znači raditi neprekidno. Jedan čovjek izuzetno strasan u svemu, poznat kao ljubitelj skakanja u rizik. To je, ustvari, bila cijela njegova profesionalna karijera. Njegova glumačka harizma, i izuzetna posvećenost ljudima, a pozorištu gotovo kao zakonu života“, kazala je glumica.
Reditelj Blagota Eraković, koji Ejdusa poznaje od samih početaka njegove karijere, istakao je da on pripada „onoj posebnoj vrsti glumaca i peagoga“. „U praksi ćete uvijek prepoznati njegove studente po tome što su krajnje posvećeni svom poslu i izuzetno studiozni prema ulogama“, rekao je Eraković. „Pripadao je onoj vrsti glumaca koje ja nazivam nadrealistima. On je na potpuno sebi svojstven način rješavao probleme.“, dodao je reditelj objašnjavajući da je Ejdusova uloga Kir Janje za antologiju pozorišta svih vremena, koja prevazilazi granice bivše Jugoslavije.
On se osvrnuo na šalu koju je Ejdus sa zadovoljstvom prihvatao: „Po ocu je bio Jevrej, a po majci Crnogorac. Pošto se kod Jevreja računa paternalizam po majci, ja sam ga predstavljao riječima 'Ovo je moj zemljak Crnogorac, Predrag Ejdus'“.
Eraković je izrazio čuđenje kako ni u jednom od profesionalnih pozorišta, prije svega, Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP), nije „bar pet rečenica prije neke predstave neko izašao da kaže 'Hvala Predraže Ejdusu, koji si na ovoj sceni ostvario velike dvije uloge i bio prijatelj CNP-a svuda i na svakom mjestu'“.
Glumica Dubravka Drakić prisjetila se svojih studentskih dana, kada je prvi put vidjela Ejdusa na sceni: „Ono o čemu je on pričao i što je za mene, kao mladu glumicu bilo fascinantno, jeste snaga i ranjivost u jednom glumcu“. Govorivši o njemu kao profesoru, glumica se podsjetila na način koji je on pristupao studentima. „Peca je na jedan nevjerovatan način insistirao na tome da se trudimo, da se borimo za svoju autentičnost. To je i u svojim ulogama i svojim habitusom dokazivao“, kazala je Drakić.
Filmski reditelj Andro Martinović kazao je da „koju god predstavu da je Ejdus igrao, uvijek se činilo da je ta uloga veća nego što jeste“. On je, uporedivši glumčev pristup sa žongliranjem, pročitao pjesmu „Žongler“, Rejmonda Karvera.
Nakon gromoglasnog, višeminutnog aplauza liku i djelu Predraga Ejdusa, prisutnima je prikazan prliog Al Jazeere o najvećoj jugosovenskoj glumici, Mileni Dravić.
Varja Đukić istakla je sreću koje je naše društvo imalo, zbog toga što je postojala jedna „tako prekrasna žena, mila, potpuno anđeonskog lica, a ipak autentične ženske inteligencije“. „Ako je neka glumica igrala, uslovno rečeno, ulogu visokog rizika i ulogu žene koja apsolutno može da bude ambivalentna, što je vrsta snage i hrabrosti, to je bila Milena Dravić“, rekla je glumica. Blagota Eraković kazao je da je Milena rođena glumica. „Ja lično mislim da ona nikad ništa u životu ne bi morala da radi, sem da bude glumica. Njoj nije bila potrebna ni Akademija, ni škola, ni pedagogija“, naveo je on, podsjetivši na njen angažman, upornost i posvećenost svemu što je radila.
Dubravka Drakić vrlo je emotivno govorila o svojoj saradnji i bliskošću sa jedinstvenom Milenom. Njenu izuzetnu posvećenost i zaljubljenost u glumu opisala je sjećanjem na grafitnu olovku, gumicu i oštraljku koju je „velika Milena Dravić sa sobom nosila na svaku probu, bilježeći svaki akcenat i sve na šta lektor ukaže“.
„Ona nije bila od granica. Za nju su postojali samo ljudi, koji vole da rade, koji posjeduju tu dječju radost igre koju je i sama imala. Tu posvećenost i jednu nevjerovatnu radost zbog kojih bi se, svaki put kada mrzovoljni dođete na probu, postidjeli sebe“, istakla je Drakić.
„Za nju je bio čovjek centar i početak svega. Meni je bila izuzetna čast i zadovoljstvo što sam je upoznala i što sam radila sa njom“, zaključila je kroz suze.
Andro Martinović sa Milenom Dravić sarađivao je na svom filmu „Maske“.
„To je mali film koji njoj nije mnogo mogao ni da doda, ni da oduzme. Ali, ona je jednostavno bila takva, posvećenik i zaljubljenik u svoj posao“, prisjetio se on, prepričavajući anegdote sa snimanja gdje su, kao i svuda, Milenin karakter i veličina očaravali sve sa kojima je dolazila u kontakt.
„Imao sam utisak da je ona bila čovjek u kojeg mogu da stanu svi dobri ljudi. Njena urođena otmenost ispoljavala se i kroz odnos sa drugima“, ukazao je Martinović.
Uz stihove Arsena Dedića, suze i snažan, dugotrajan aplauz, prisutni u Karveru pozdravili su prvu damu jugoslovenskog teatra, podsjećajući da je trag koji su Milena Dravić i Predrag Ejdus ostavili kulturi neizbrisiv.