Srpska pravoslavna crkva i vjernici 9. januara (27. decembra po crkvenom, julijanskom kalendaru) proslavljaju Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana, koji je slovio i za zaštitnika loze Nemanjića.
Odanost hrišćanstvu, duhovno uzdizanje, mučeničko stradanje i smrt, karakteristični su kako za ovog svetitelja tako i za gotovo sve mučenike, u vrijeme zabranjenog propovedanja hrišćanstva od prvog do četvrtog vijeka. Ali, ono po čemu se sveti Stefan razlikuje je to što je po predanju prvi hrišćanin postradao zbog vjere.
Ime Stevan ili Stefan (radi se o različitom obliku istog imena), potiče od grčke riječi Stephanos (Στεφανοσ), što znači onaj koji je krunisan, koji je ovjenčan. Jevrejin a potom hrišćanski svetac, Stefan je imao judejsko i helensko obrazovanje, bio je srodnik još jednog potonjeg čuvenog hrišćanina jevrejskog porijekla - apostola Pavla.
Na početku organizovanja hrišćanske crkve apostoli su, zbog obimne misije, odabrali sedam đakona da se staraju o sve većem broju poklonika hrišćanstva u Jerusalimu. Kao prvi đakon izabran je Stefan, otuda i epitet arhiđakon.
Stradanje svetog Stefana se dogodilo godinu dana nakon silaska Duha Svetoga na apostole. Njegovo mučeništvo je potresno opisano u Svetom Pismu, Djela apostolska 6 i 7 glava.
U prvoj godini po stradanju i Vaznesenju Hristovom, sveti Stefan je ogromnom snagom svoje vjere, svojih riječi i djela, podsjećajući na riječi zakona i proroka Starog Zaveta, dokazivao svojim sunarodnicima Jevrejima da su oni zaista ubili Mesiju, očekivanog među Jevrejima toliko vjekova. Zbog toga je među svojim bližnjima imao mnogo neprijatelja, ali ih je uvijek pobjeđivao istinitim i jasnim riječima.
Kako nisu mogli drugačije spriječiti njegovo propovedanje, uz pomoć lažnih svjedoka pribjegli su kleveti da je hulio na Boga i Mojsija. Kao što se zbilo i sa Isusom Hristom, tako su i protiv svetog Stefana starešine pobunile narod i lažno ga optužili, uhapsili i osudili.
Rasrđena gomila nasrnula je na Stefana i odvela ga van grada gdje je kamenovan. On je tako bio prvi stradalnik za Hristovu vjeru i otuda mu slijedi i drugi epitet – prvomučenik.
Među prisutnim mučiteljima bio je prisutan i Stefanov rođak Savle, koji je kasnije, iskreno se pokajavši, spoznao istinu o gospodu Isusu Hristu, primio njegovo učenje i sveto krštenje, i ostatak zemaljskog života kao apostol Pavle proveo propovedajući Jevanđelje, šireći Hristovu riječ i osnivajući crkvene zajednice.
Kada je postradao, sveti prvomučenik i arhiđakon Stefan je imao nešto više od 30 godina.
Stefanove poslednje riječi bile su: "Gospode, ne uračunaj im grijeh ovaj".
Ovo je bio prvi primer mučeništva za Hrista, koji najbolje objašnjava riječi da je "krv mučenika - seme Crkve".
To se dogodilo 27. decembra po starom, odnosno 9. januara po novom kalendaru (treći dan Božića), kada praznično obilježavamo sjećanje na Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana.
Mošti svetog prvomučenika Stefana su pronađene blizu Jerusalima 415. godine.
ŠTA ČINITI NA PRVOJ SLAVI PO BOŽIĆU
Kult Svetog Stefana Prvomučenika je vrlo razvijen u srpskom narodu i podignuto je preko 40 hramova sa njegovim imenom. Pomen arhiđakonu Stefanu crkva daje četiri puta godišnje. Kao krsnu slavu slavi ga i Republika Srpska.
"Dupla" slava
Kod nas se slavi 78 krsnih imena ili slava kuće, koje se proslavljaju kao krsne slave. Stevanjdan nije tako "popularan" kao Nikoljdan (praznik Svetog Nikole), Đurđevdan/Đurđic (Sveti Georgije, ili Aranđelovdan (Sveti arhanđel Mihailo)... ali ova prva slava po Božiću ipak spada u "prvi" red svetaca kod nas. Takođe, spada u one srpske svece koji imaju dvije slave – zimski Stevanjdan danas, i ljetnji – Stevan Vetroviti – kada se 15. avgusta (2. avgusta po starom kalendaru) slavi Prenos moštiju svetog Stefana.
Postoji veliki broj narodnih običaja vezanih za Stevanjdan. Najrasprostranjeniji je onaj da se tog dana iznosi božićna slama iz kuće. Pažljivo pometena, slama se nije bacala, jer se vjerovalo u njenu plodotvornu moć, pa je stavljana radi podsticanja roda i napredovanja, u raklje drveća voćaka, u pčelinjak ili privredne zgrade.
Slavski kolač za Stevanjdan mesi se dan prije slave, i ukrašava se figuricama ptica, žita, grožđa, burencima, knjigom itd.
Iznosi se na već obogaćen sto sa suvim voćem, orasima, medom, jabukama i narandžama a zatim posvećuje i siječe ili lomi, već pram lokalnim običajima).
Ipak, za ovu kao i za sve slave slavljene kod nas najvažnije je da domaćin na sto iznese slavski kolač, da na trpezi uz ikonicu sveca – Svetog Stefana, gori slavska svijeća i da u domaćinovu kuću dođu njegovi najbliži - rodbina, kumovi, bliski prijatelji. Bez njih, ništa od navedenog nema smisla.
Srećna slava.