Uvoz vode za piće i dalje prelazi polovinu ukupne potrošnje na domaćem tržištu, pa je u takvim okolnostima iluzorno govoriti o jačanju izvoza, smatra Miro Perović predsjednik Grupacije za flaširane vode u Privrednoj komori Crne Gore.
On je poručio da se prvo mora pojačati prisustvo na domaćem terenu.
“Ono što treba konačno razumjeti i u čemu većina griješi jeste činjenica da ne možemo razgovarati o izvozu dok ne uspijemo da na domaćem tržištu zauzmemo barem 80 odsto domaće potrošnje vode. Ako neko nije sposoban da na svom tržištu pozicionira proizvod nerealno je očekivanje da će uspjeti da to ostvari na tuđem”, rekao je Perović Pobjedi.
Domaći proizvođači, kako je dodao, rade ono što mogu u datim okolnostima lišeni podrške od bilo koga boreći se sa veoma jakim svjetskim i regionalnim korporacijama.
Podaci pokazuju da je godišnja proizvodnja sedam proizvođača (šest „mirnih“ voda i jedna gazirana) od 24,5 miliona litara, daleko u odnosu na instalisane kapacitete od oko 350 miliona litara.
Sa domaćih izvora pokriva se 41 odsto tržišta, dok se uvozi 59 odsto.
Na sastanku Grupacije za vode u aprilu potenciran je niz barijera, kako u legislativi tako i na praktičnom planu, čije bi eliminisanje olakšalo poslovanje domaćih proizvođača voda.
Prema riječima Perovića, crnogorski proizvođači vode se suočavaju sa nebrojenim problemima koje već duže pokušavaju da riješe, kao i dodatnim otežavajućim okolnostima za poslovanje.
“Jedno od značajnih pitanja je i cijena goriva jer je voda težak proizvod niske vrijednosti pa je trošak prevoza jedan od bitnih činilaca. Uredbom kojom je definisano pravo na povrat dijela akcize na gorivo nijesu obuhvaćeni proizvođači vode što pokazuje da država ni prilikom usvajanja ovog zakona nije vodila računa o tom sektoru privrede. Pošto je od skoro uveden i novi namet na gorivo uslovi su se u ovoj godini pogoršali, a ne poboljšali za proizvođače vode”, upozorava Perović.
Na pitanje da li dijeli stav zagovornika ideje da bi crnogorski proizvođači voda jedino kroz nastup u formi konzorcijuma mogli biti konkurentni na stranom tržištu na kojem dominiraju korporacije, Perović je odgovorio da sumnja u izvodljivost tog koncepta u crnogorskim uslovima.
“Ideja je jedno, a realnost sasvim drugo. Da bi se kroz objedinjenu proizvodnju zajedničkog brenda i izvoz gradila industrija koja bi bila od značaja i za državu potrebno je ispuniti određene pretpostavke. Prvo, potreban je ozbiljan pristup države sa jasnom strategijom jer se takav posao politički mora izlobirati sa zemljama koje imaju takve potrebe. Drugo, potrebno je riješiti infrastrukturna pitanja, poput kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom, stalne prohodnosti puteva kao i konkurentnost u pružanju usluga u Luci Bar”, naveo je Perović.
Kako je kazao, potrebno je i sinergijsko djelovanje proizvođača koje podrazumijeva eliminisanje sujete, prihvatanje vizije i vjerovanje u dugoročni značaj projekta. Na kraju treba ubijediti crnogorske banke u cijeli posao koje one moraju u potpunosti pratiti kreditima, garancijama, akreditivima i slično.
“Nijedan od navedenih preduslova ne ispunjavamo, počev od uloge države pa do samih proizvođača tako da tu ideju ni danas ni u bliskoj budućnosti ne smatram realnom”, rekao je Perović.
Sa druge strane, profesor Mihailo Burić, ekspert hidrogeolog, jedan od zagovornika formiranja izvoznog nastupa kroz konzoricijum smatra da je to dugoročno rješenje za opstanak domaćih proizvođača vode.
“Elementarno je znanje i saznanje da se sa pojedinačnih tri ili pet miliona litara godišnje proizvodnje ne može na strano tržište. Koliko mi je poznato, nijedna naša dosadašnja fabrika vode za flaširanje nije godišnje proizvela koncesiono očekivanih preko 100 miliona litara, ili više”, rekao je Burić.
To je, kako je dodoa, iz više razloga, a prvi je što kupci vode zahtijevaju velike količine pri preuzimanju, i drugi, što su jedinične cijene tako niske da se mogu amortizovati samo velikom količinom proizvedene vode.
“A to bi trebalo da budu minimalne količine od više stotina miliona litara godišnje, i to garantovane proizvodnje”, kaže Burić.
On navodi da je više puta predlagao stvaranje konzorcijuma i izlazak na strano tržište, jer će, kako ističe, oslanjanjem samo na domaće trzište fabrike brzo bankrotirati.
“Nudio sam čak i moje lično učešće u organizaciji i funkcionisanju takvog konzorcijuma. Pokušali smo organizovati sastanke i rad na stvaranju konzorcijuma preko kolašinske fabrike Gorska čiji sam manjinski akcionar. Nijesam uspio. Zašto se ovaj fenomen ovako ispoljava ne bih ulazio u tumačenje toga. Ali je jedno sigurno, ne udruže li se kroz izlazak na strano tržište svi će propasti. To što se međusobno bore za ovo malo crnogorskog tržišta obična je besmislica”, tvrdi Burić.