Autor spektakularnih filmskih ostvarenja jugoslovenske kinematografije, Veljko Bulajić, gostujući na tribini Kultopis na nikšićkoj Sceni 213, kazao je da rijetko dolazi u zavičaj, ali da je uvijek znao ko je i odakle je.
Bulajić je rođen u Vilusima kod Nikšića prije 86 godina, a u zavičaj u koji, kako kaže, zbog obaveza rijetko dolazi, ovog puta stigao je na poziv lokalne uprave grada i poslenika kulture.
Jugoslovenski i svjetski reditelj, koji 40 godina godina živi u Hrvatskoj, govorio je publici o svom djetinjstvu, mladosti, studijama, filmovima, porodici i istakao da rodne Viluse, Nikšić i Crnu Goru „nosi duboko u sebi“.
„Cijeli život, nikada nijesam dozvoljavao da se manipuliše odakle sam, ko sam i šta sam. Oduvijek sam bio Vilušanin, Nikšićanin, Crnogorac“, kazao je Bulajić na Sceni 213 na kojoj mu je domaćin bio reditelj i rođak Goran Bulajić.
Djetinjstvo i ranu mladost Bulajić je sa porodicom proveo u Sarajevu, „divnom gradu sa puno nacija iz koga nosi najljepša sjećanja“, a potom otišao na studije u Zagreb, koji je bio „filmski najzrelija sredina“.
Studiranje je kao stipendista nastavio u Italiji, gdje je upoznao neke značajne italijanske reditelje, a čuveni Vitorio de Sika, angažovao ga je kao plaćenog volontera na jednom filmu.
Govoreći o početku svoje bogate rediteljske karijere, u kojoj je upisano 13 igranih filmova, Bulajić je publici otkrio koliku je dilemu imao od koje ideje napraviti prvu priču.
„Bio je to moj prvi igrani film od koga je zavisila moja sudbina i želio sam da bude dobar i interesantan“, ispričao je Bulajić o „Vlaku bez voznog reda“ koji mu je donio svjetsku slavu.
Ideju za priču o kolonistima dala mu je majka, a prvobitna namjera bila mu je da na filmsko platno prenese priču o seobi Crnogoraca u Vojvodinu, ali je u Lovćen filmu nijesu prihvatili.
„Kazali su to je priča o sirotinji, jadu, bijedi i ko će to gledati. Nagovarali se me da napravim film o krvnoj osveti u Crnoj Gori, pa sam zbog toga priču morao preseliti u Dalmatinsku Zagoru“, objasnio je Bulajić.
On je podsjetio da je „Vlak bez voznog reda“ bio prvi film jugoslovenske kinematografije koji je distribuiran u 46 zemalja i u Kanu dobio nagradu kritike.
Iako je uradio samo dva ratna igrana filma, „Kozaru“, koja je u Moskvi dobila zlatnu medalju i „Bitku na Neretvi“, nominovanu za Oskara, neki Bulajića doživljavaju kao autora ratne tematike.
„Puno ljudi misli da sam reditelj ratnih filmova, zaboravljajući da sam pored ’Vlaka bez voznog reda’, uradio i ’Uzavreli grad’, ’Obećanu zemlju’ i druge’“, podsjetio je Bulajić.
Prvim partizanskim filmom „Kozara“, prenoseći iz Italije stečeno znanje, unio je iskustva neorealizma u jugoslovenski film.
Bulajićeva „Bitka na Neretvi“ snimljena 1969. godine, uvrštena je na festivalu u Moskvi prije nekoliko godina u deset najznačajnijih filmova o Drugom svjetskom ratu.
Neretvu je odgledalo više od 350 miliona ljudi u svijetu i četiri miliona u Jugoslaviji i bila je jedan od najskuplje snimljenih evropskih filmova, ali je Jadran filmu donijela „zaradu koju ni tadašnja velika fabrika ’Rade Končar’ nije mogla ostvariti“.
Verzija filma za međunarodno prikazivanje prati muzika koju je komponovao Bernard Herman, a jedan od originalnih postera napravio Pablo Pikaso.
Govoreći o radu na Neretvi ispričao je i o svom upoznavanju sa predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom koji je podržao film, iako mu Bulajić nije dao mjesto glavnog lika, uprkos zahtjevima Titovih savjetnika.
„Razmišljao sam da ako pristanem da Tito bude glavni lik, ljudi će reći da radim film zbog njega, po narudžbi, reklamnog tipa, a ja sam želio da uradim bitku za ranjenike“, objasnio je Bulajić.
Ovom i u svijetu poznatom rediteljskom imenu i u Bosni i Hercegovini su, kako je ispričao, nudili da režira „Sutjesku“ koja se fatalno završila, a „ razlog fijaska je bio što su u Bosni, čijem rukovodstvu se žurilo, htjeli da Tito bude glavni lik što nijesam prihvatio“.
Govoreći o iskustvima sa velikanima svjetskog filma rediteljima Orsonom Velsom i Sergejom Bondarčukom koji su glumili u „Bitci na Neretvi“, kazao je da „svako sjećanje, naročito na Velsa budi tugu, jer su bili veliki ljudi i profesionalci.
„I iskustvo sa ostalim glumcima, pogotovo Batom Živojinovićem bilo je izvanredno. Bez dobre glumačke i filmske ekipe nikada ne bih mogao napraviti uspješan film“, predočio je Bulajić.
O uspjehu njegovih filmova svjedoče i brojne nagrade, za koje ocjenjuje da ih „nije loše primati, jer su, ipak, stimulans i svaki put vas gurnu malo naprijed i omogućavaju lakši pristup producentima“.
„Bez obzira na to svaki film koji se počne raditi, mora se pripremati kao da vam je prvi, od početka do kraja. Naravno važno je i iskustvo, poznavanje zanata, koje se kod nas često i zapostavlja“, rekao je Bulajić.
Najavljujući novi film „Bijeg do mora“ koji će početi raditi za nekoliko mjeseci, povjerio se publici da ga već „hvata trema“.
Biće to romantična priča o ljubavi u vrijeme Drugog svjetskog rata, koju će, kako je otkrio „na leđima iznijeti jedan glumac i dvije žene“.
Bulajić od svojih Nikšićana nije želio ni da sakrije tešku porodičnu priču o sudbini očeve dvije sestre i njihove nastradale djece tokom Drugog svjetskog rata.
„Imale su uspješnu djecu, jedna pet sinova, a druga četiri. Jednoj su sinovi stradali u partizanima i u njemačkom logoru, a drugoj su sinove pobili partizani. Dvije sestre sa sudbinama podijeljenim strašnom diobom. Tipična crnogorska drama“, kazao je Bulajić.
Reditelj je htio da ovjekovječi njihovu priču na platnu, da njih dvije budu „nosioci te velike antičke drame“, ali je odustao poštujući očevu želju.
„Osjećanje Crne Gore može biti veoma romantično, ali postoji i drugi doživljaj zbog ovakvih situacija. Crna Gora je i zemlja velike patnje i nevolja, lijepa, divna, sa velikom istorijom, sa puno talentovanih ljudi“, kazao je Bulajić.
Odgovarajući na pitanje domaćina Gorana Bulajića kakav bi film volio da snimi o Crnoj Gori, kazao je da je prvobitno namjeravao da uradi „afirmativnu priču o knjazu Danilu, koji je dao temelj Crnoj Gori“.
„Želio sam da uradim taj film, ali nije prošao u Crnoj Gori. Kada sam vidio da ne postoji raspoloženje, odustao sam. Ne optužujem nikoga,jer mislim da je u pitanju nerazumijevanje, a ne zla namjera“, rekao je Bulajić.
Jugoslovenski i svjetski reditelj, koji 40 godina godina živi u Hrvatskoj, govorio je publici o svom djetinjstvu, mladosti, studijama, filmovima, porodici i istakao da rodne Viluse, Nikšić i Crnu Goru „nosi duboko u sebi“.
„Cijeli život, nikada nijesam dozvoljavao da se manipuliše odakle sam, ko sam i šta sam. Oduvijek sam bio Vilušanin, Nikšićanin, Crnogorac“, kazao je Bulajić na Sceni 213 na kojoj mu je domaćin bio reditelj i rođak Goran Bulajić.
Djetinjstvo i ranu mladost Bulajić je sa porodicom proveo u Sarajevu, „divnom gradu sa puno nacija iz koga nosi najljepša sjećanja“, a potom otišao na studije u Zagreb, koji je bio „filmski najzrelija sredina“.
Studiranje je kao stipendista nastavio u Italiji, gdje je upoznao neke značajne italijanske reditelje, a čuveni Vitorio de Sika, angažovao ga je kao plaćenog volontera na jednom filmu.
Govoreći o početku svoje bogate rediteljske karijere, u kojoj je upisano 13 igranih filmova, Bulajić je publici otkrio koliku je dilemu imao od koje ideje napraviti prvu priču.
„Bio je to moj prvi igrani film od koga je zavisila moja sudbina i želio sam da bude dobar i interesantan“, ispričao je Bulajić o „Vlaku bez voznog reda“ koji mu je donio svjetsku slavu.
Ideju za priču o kolonistima dala mu je majka, a prvobitna namjera bila mu je da na filmsko platno prenese priču o seobi Crnogoraca u Vojvodinu, ali je u Lovćen filmu nijesu prihvatili.
„Kazali su to je priča o sirotinji, jadu, bijedi i ko će to gledati. Nagovarali se me da napravim film o krvnoj osveti u Crnoj Gori, pa sam zbog toga priču morao preseliti u Dalmatinsku Zagoru“, objasnio je Bulajić.
On je podsjetio da je „Vlak bez voznog reda“ bio prvi film jugoslovenske kinematografije koji je distribuiran u 46 zemalja i u Kanu dobio nagradu kritike.
Iako je uradio samo dva ratna igrana filma, „Kozaru“, koja je u Moskvi dobila zlatnu medalju i „Bitku na Neretvi“, nominovanu za Oskara, neki Bulajića doživljavaju kao autora ratne tematike.
„Puno ljudi misli da sam reditelj ratnih filmova, zaboravljajući da sam pored ’Vlaka bez voznog reda’, uradio i ’Uzavreli grad’, ’Obećanu zemlju’ i druge’“, podsjetio je Bulajić.
Prvim partizanskim filmom „Kozara“, prenoseći iz Italije stečeno znanje, unio je iskustva neorealizma u jugoslovenski film.
Bulajićeva „Bitka na Neretvi“ snimljena 1969. godine, uvrštena je na festivalu u Moskvi prije nekoliko godina u deset najznačajnijih filmova o Drugom svjetskom ratu.
Neretvu je odgledalo više od 350 miliona ljudi u svijetu i četiri miliona u Jugoslaviji i bila je jedan od najskuplje snimljenih evropskih filmova, ali je Jadran filmu donijela „zaradu koju ni tadašnja velika fabrika ’Rade Končar’ nije mogla ostvariti“.
Verzija filma za međunarodno prikazivanje prati muzika koju je komponovao Bernard Herman, a jedan od originalnih postera napravio Pablo Pikaso.
Govoreći o radu na Neretvi ispričao je i o svom upoznavanju sa predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom Titom koji je podržao film, iako mu Bulajić nije dao mjesto glavnog lika, uprkos zahtjevima Titovih savjetnika.
„Razmišljao sam da ako pristanem da Tito bude glavni lik, ljudi će reći da radim film zbog njega, po narudžbi, reklamnog tipa, a ja sam želio da uradim bitku za ranjenike“, objasnio je Bulajić.
Ovom i u svijetu poznatom rediteljskom imenu i u Bosni i Hercegovini su, kako je ispričao, nudili da režira „Sutjesku“ koja se fatalno završila, a „ razlog fijaska je bio što su u Bosni, čijem rukovodstvu se žurilo, htjeli da Tito bude glavni lik što nijesam prihvatio“.
Govoreći o iskustvima sa velikanima svjetskog filma rediteljima Orsonom Velsom i Sergejom Bondarčukom koji su glumili u „Bitci na Neretvi“, kazao je da „svako sjećanje, naročito na Velsa budi tugu, jer su bili veliki ljudi i profesionalci.
„I iskustvo sa ostalim glumcima, pogotovo Batom Živojinovićem bilo je izvanredno. Bez dobre glumačke i filmske ekipe nikada ne bih mogao napraviti uspješan film“, predočio je Bulajić.
O uspjehu njegovih filmova svjedoče i brojne nagrade, za koje ocjenjuje da ih „nije loše primati, jer su, ipak, stimulans i svaki put vas gurnu malo naprijed i omogućavaju lakši pristup producentima“.
„Bez obzira na to svaki film koji se počne raditi, mora se pripremati kao da vam je prvi, od početka do kraja. Naravno važno je i iskustvo, poznavanje zanata, koje se kod nas često i zapostavlja“, rekao je Bulajić.
Najavljujući novi film „Bijeg do mora“ koji će početi raditi za nekoliko mjeseci, povjerio se publici da ga već „hvata trema“.
Biće to romantična priča o ljubavi u vrijeme Drugog svjetskog rata, koju će, kako je otkrio „na leđima iznijeti jedan glumac i dvije žene“.
Bulajić od svojih Nikšićana nije želio ni da sakrije tešku porodičnu priču o sudbini očeve dvije sestre i njihove nastradale djece tokom Drugog svjetskog rata.
„Imale su uspješnu djecu, jedna pet sinova, a druga četiri. Jednoj su sinovi stradali u partizanima i u njemačkom logoru, a drugoj su sinove pobili partizani. Dvije sestre sa sudbinama podijeljenim strašnom diobom. Tipična crnogorska drama“, kazao je Bulajić.
Reditelj je htio da ovjekovječi njihovu priču na platnu, da njih dvije budu „nosioci te velike antičke drame“, ali je odustao poštujući očevu želju.
„Osjećanje Crne Gore može biti veoma romantično, ali postoji i drugi doživljaj zbog ovakvih situacija. Crna Gora je i zemlja velike patnje i nevolja, lijepa, divna, sa velikom istorijom, sa puno talentovanih ljudi“, kazao je Bulajić.
Odgovarajući na pitanje domaćina Gorana Bulajića kakav bi film volio da snimi o Crnoj Gori, kazao je da je prvobitno namjeravao da uradi „afirmativnu priču o knjazu Danilu, koji je dao temelj Crnoj Gori“.
„Želio sam da uradim taj film, ali nije prošao u Crnoj Gori. Kada sam vidio da ne postoji raspoloženje, odustao sam. Ne optužujem nikoga,jer mislim da je u pitanju nerazumijevanje, a ne zla namjera“, rekao je Bulajić.