Institut o sporazumnom priznanju krivice sve se češće primjenjuje u Crnoj Gori, čemu u prilog idu i statistički podaci prema kojima je samo u Osnovnom sudu u Podgorici u protekle dvije godine usvojeno 123 takve nagodbe koje su okrivljeni
Sporazumi u kojima okrivljeni priznaju krivicu najčešće su se odnosili na krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, piše Pobjeda.
Ovaj institut nije najbolje rješenje za dostizanje pravde jer zanemaruje sudske procese i utvrđivanje istine, a s druge strane, olakšica je za branioce, okrivljene i tužioca smatraju pravni stručnjaci.
Advokat Nikola Martinović za Pobjedu objašnjava da ovaj institut ima mnoge prednosti, ali i mane.
“Prednosti ovog instituta su izostanak dugotrajnog suđenja koje iscrpljuje stranke u postupku, povećanje efikasnosti pravosudnog sistema kroz postizanje većeg broja riješenih slučajeva, bolji položaj okrivljenog u pogledu sankcije jer su u sporazumu sankcije manje nego u slučaju suđenja. Izostaje pritvor, koji se u slučaju dugih procesa pretvori u kaznu, a bolji je i položaj oštećenog ukoliko sporazum obuhvata i eventualnu naknadu štete.Mane se ogledaju u mogućnosti da se pritisak pritvora na okrivljenog iskoristi kao argument za prihvatanje sporazuma ili mogućnost da okrivljeni prihvati djelo koje nije izvršio, iz raznih motiva”, objašnjava Martinović.
Komentarišući to što često postoji negativan stav javnosti prema nekim slučajevima u ko jima je potpisan sporazum, Martinović navodi da se stav laičke javnosti najčešće formira bez dovoljnog poznavanja okolnosti slučaja i zakonske porocedure ili na osnovu pisanja medija koji plasiraju podatke tako da se favorizuje ili ocrnjuje jedna od strana u postupku.
“Stav javnosti koji je formiran na ovaj način ne smije biti prepreka zaključenju sporazuma sa bilo kojim okrivljenim. Sporazum mora biti prihvaćen od strane suda, uključujući i kaznu. Za mene je neprihvatljiv stav da javnost sudi i određuje kazne, jer bi se takvo postupanje svelo na ili linč ili oslobađanje krivca, a i jedno i drugo smrtni su neprijatelji pravdi”, objašnjava Martinović.
Nagodbu, kako navodi, treba koristiti kada je god to zakonski moguće. Sjedinjene Američke Države ovaj institut koriste u 90 odsto slučajeva, dok je u Evropi zbog pravnog nasljeđa taj procenat manji.
“Sporazum se koristi za rješavanje teških krivičnih djela, ukoliko je dokazna građa kompletna i ukazuje na postojanje djela. Treba razlikovati teška krivična djela od djela sa komplikovanom dokaznom građom. Težina djela ne treba da utiče na mogućnost zaključenja sporazuma. Obimnost ili kompleksnost dokazne građe koja stvara neizvjesnost u pogledu odlučujućih činjenica ili tumačenja primjenjivih normi, faktički uvijek otežava zaključenje sporazuma. Javnost treba razumno da prihvati da postoje slučajevi u kojima ima indicija da su izvršena teška krivična djela, ali da su dokazi nedovoljni, pa je sasvim prihvatljivo i trebalo bi biti šire primijenjena mogućnost zaključenja sporazuma za djela koja su lakša od onoga što je predstava u javnosti”, napominje Martinović.
Advokat Marko Kovač za Pobjedu objašnjava da je kada je uveden sporazum o priznanju krivice kao procesni institut u Zakonik o krivičnom postupku od 2009. godine, rijetko se primjenjivao u praksi.
“U posljednjih par godina imamo sve češću upotrebu ovog instituta i težnju da se putem postizanja sporazuma, prije svega o vrsti i visini kazne, između okrivljenog, njegovog branioca i tužioca riješi predmet”, objašnjava Kovač.
Ovaj institut, kako navodi, preuzet je iz anglosaksonskog prava gdje se pokazao kao vrlo efikasan u rješavanju krivičnih stvari.
“Sporazum o priznanju krivice omogućava brzo, efikasno i prije svega ekonomično završavanje postupka koji bi u slučaju da se vode u redovnoj proceduri mogli trajati više godina uz enormne troškove koje nerijetko na kraju (naročito u slučaju odbrane po službenoj dužnosti) padnu na teret poreskih obveznika”, kazao je Kovač.
On pojašnjava da je glavna karakteristika sporazuma da se okrivljenom u praksi odmjerava kazna koja je otprilike za 2040 odsto niža nego ona koju bi u slučaju osuđujuće presude mogao očekivati nakon redovnog postupka.
“To je negdje i glavni razlog zbog koga branioci u slučaju postojanja dovoljnog dokaznog materijala koji ukazuje na krivicu okrivljenog teže ka zaključenju sporazuma. U posljednje vrijeme imamo tendenciju da i tužioci često neformalno pokrenu inicijativu radi dogovora i postizanja sporazuma. Smatra se da ga je opravdano koristiti u svim predmetima za šta postoji i zakonska osnova”, ističe Kovač.
On navodi da je nakon posljednjih izmjena ZKP-a, upotreba instituta jedino isključena za krivična djela terorizma i ratnih zločina.
Pored pozitivnih rezultata koji su postignuti ovim institutom, advokat Marko Kovač navodi da postoje i negativne implikacije.
“Primjer za tako nešto je situacija u kojoj okrivljeni koji su u pritvoru sa teškim izgledima za brzi izlazak zbog postojanja pojedinih pritvorskih osnova, iako nema dovoljnog dokaza za presuđenje, pristaju na zaključenje sporazuma kako bi odmah potom bili pušteni na slobodu. U tim slučajevima, sporazum i nije suštinski i u pravom smislu sporazum o priznanju krivice već puko završavanje predmeta od strane tužilaštva i iznuđeni potez okrivljenog”, zaključio je on.