Kurir objavio dokumenta srpskog DB-a u kojima se navodno otrkiva ko su pripadnici tajnog društva Sveti Đorđe, ko im je bio meta, sa kim su sarađivali...
Tajno društvo Sveti Đorđe, formirao je pripadnik službe državne bezbednosti Dragan Filipović, poznatiji kao major Fića, sa kolegama iz tajne službe planirao je da preuzme vlast u Srbiji, piše Kurir.
List navodi da je cilj organizacije bio da na čelo države postave svoje kadrove, za koje su bili uvereni da su patriote, a glavna prepreka bio im je bivši lider Demokratske stranke, kasnije i srpski premijer Zoran Đinđić.
Prema pisanju Kurira, Đinđićevu ulogu u DS, po želji ovog tajnog udruženja, trebalo je da preuzme Boris Tadić. Kako bi obezbijedili prolaz "svom čovjeku" do vrha vlasti i kasnije zajedničku vlast sa Vojislavom Koštunicom, koji je zadovoljavao kriterijume, tajno udruženje organizovalo dva puča u DS.
Po službenoj bilješci do koje se došlo, mreža obavještajaca imala je česte sastanke sa moćnicima iz političkih krugova, navodi beogradski tabloid.
Kako se navodi u dokumentu koji citira Kurir, mjesto susreta bio je brod na Dunavskom keju, gdje je, između ostalih, dolazio i Boris Tadić.
U navodnom spisu DB-a, čije djelove prenosi Kurir, u restoranu na brodu na Dunavskom keju česti gosti su bili Tadići, otac i sin, Ljubomir i Boris.
Ističe se da je Filipović na vezi držao generale, među kojima je bio i Branko Krga, koji je kasnije, ulaskom Tadića u Vladu, postao načelnik Generalštaba.
“Bliska veza Dragana Filipovića je i Branko Krga, koji j etakođe sebe video kao novog načelnika VJ nakon demokratskih promena”, stoji u dokumentu.
U bilješci Državne bezbednosti navodi se da Boris Tadić nije imao dovoljno znanja o telekomunikacijama, te da se kao ministar tog resora oslanjao na brata od strica Ranka Tadića.
“U vrijeme kada je Tadić, koji je bio savezni ministar za telekomunikacije, na istom brodu dolazili izraelski biznismeni u angažmanu Dragana Filiovića, koji su navodno pregovarali o kupovini provajdinga za novu mobilnu mrežu. Boris Tadić ne poznaje oblast telekomunikacija i u potpunosti se oslanja na stručnost svog brata od strica Ranka Tadića”, navodi se u bilješci koju prenosi Kurir.
“R. Tadić je ekspert RDB za elektronsko praćenje ometanje i prisluškivanje satelitskih komunikacija. Kao pripadnik elitne jedinice JSO, kojoj je komandovao Legija, a kasnije i kao pripadnik državne bezbednosti, Dragan Filipović je bacio oko na Tadića još devedesetih”, navodno su napisali operativci DB-a
U Bilješci piše da je u ranijem periodu, dok je Filipović figurirao kao kandidat načelnika RDB, Tadić bio njegov kurir na relaciji sa rukovodstvom DSS.
Već tada je odlučeno da bi dolaskom Tadića na čelo DS, umjesto Đinđića, tajno drušvo dobilo mogućnost da do vrha vlasti progura svoje ljude. Iako Tadić nije imao podršku u stranci, debeovci su oslučili da pokrenu puč za smjenu Đinđića.
Postojao je plan za dve akcije rušenja Đinđića.
“Tadić je bio nezadovoljan u DS u dogovoru i za račun ove grupe pripadnika RDB, predvođenih Filipovićem, trebalo je u februaru, a zatim u junu, da izvrši stranački udar i smeni lidera te stranke, ali se od toga iz nepoznatih razloga odustalo”, piše Kurir.
Najozbiljniji pokušaj Đinđićeve smjene u DS odigrao se 2000, kada je njegovu funkciju pikirao Slobodan Vuksanović. Taj puč je propao, a Tadić, koji se tada svrstao u Đinđićev tabor, nagrađen je državnom funkcijom, pa postaje ministar za telekomunikacije u tadašnjoj saveznoj vladi.
Od prvog ministarskog imenovanja, Tadićeva karijera je munjevito napredovala, baš kao što je napredovala i karijera Branka Krge, koji je 2002. unaprijeđen i postavljen za načelnika Generalštaba, koji je, prema bilješci DB, takođe bio na vezi sa članicama Svetog Đorđa.
Kurir podsjeća da je Beba Popović, koji je kako se navodi važio za bliskog Đinđićevog saradnika, u jednom od intervjua otkrio kakav su odnos imali Đinđić i Tadić:
“Animozitet je bio obostran. Tadić je cijeli svoj politički život proveo u Zoranovoj sijenci i mrzio ga je zbog toga, a Zoran je njega doživljavao kao nužno zlo i nazivao punjenom pticom! On i danas mrzi Zorana i sveti mu se! Možda podsvjesno, ali to radi. To se, naravno, najbolje vidi kroz ono šta je napravio od stranke Zorana Ðindića”, ispričao je Popović.
On je dodao da kada su Koštunica i drugi otišli iz DS, 1992. i kad je smijenjen Mićunović dvije godine kasnije, Tadić je u DS bio predmet podsmjeha jer je predstavljao ostatak intelektualne elite koja je stranku osnovala.
“Ðinđić nije otjerao Tadića iz DS samo zato što mu nije odgovaralo da stranku napusti i Tadićev otac Ljuba”.
Već godinu dana kasnije, karte su se ponovo promešale. Zoran Živković, koji je bio ministar odbrane, imenovan je za premijera posle ubistva Zorana Đinđića. Pet dana posle atentata i rokade u Nemanjinoj, na mesto vojnog ministra postavljen je Tadić, prenosi Kurir.
Već naredne godine, iako je važio za autsajdera, Tadić je pobijedio na izborima za predsjednika DS. Bez stranačke knjižice demokrata ubrzo su ostali Zoran Živković, Čedomir Jovanović, Branislav Lečić, pa i Goran Vesić... S druge strane, Tadićeve demokrate ušle su u kohabitaciju sa Koštuničinim DSS, čime je ostvaren plan tajnog društva Sveti Đorđe, zaključuje Kurir.