Levitiranje iznad zemlje, zacakljenog pogleda

Autor:

Milka Kolundžić autorka je zbirke "Kamenite priče" u koju je uvrštena i "Sirena", najljepša prošlogodišnja priča "iz komšiluka". Za MONDO, Milka priča o sebi, književnosti, inspiraciji, rodnom Benkovcu...

0
A- A A+
Milka Kolundžić Foto: Merima Omanović/MONDO

Milka Kolundžić oduševila nas je pričom "Sirena", sa kojom je pobijedila na prošlogodišnjem konkursu "Priče iz komšiluka", a ovih dana izašla je iz štampe i njena prva knjiga "Kamenite priče", čije je objavljivanje osvojila upravo pobjedom na konkursu.

Autorka rodom iz Benkovca, koja zanjih deset godina živi u Kotoru, pokazala je svu svoju književnu raskoš i talenat u "Sireni", teškoj priči o sudbini žena iz Dalmacije, ispričanoj toplim jezikom, prepunim prelijepih lokalnih riječi i izraza.

Te kvalitete Milka je potvrdila i u svojoj zbirci "Kamenite priče" čija je promocija zakazana za ponedjeljak 20. maja u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS u Banjaluci, sa početkom u 19 časova. Uoči promocije popričali smo sa ovom sjajnom autorkom, čije vrijeme, ubijeđeni smo, tek dolazi.

Na početku razgovora za MONDO zamolili smo Milku Kolundžić da nam  kaže nešto više o sebi...

"Rođena sam 1979. u Benkovcu. Petnaest godina kasnije, nakon Oluje, moja porodica je, nekim čudnim putevima, ostala u Banjaluci i tu sam živjela narednih četrnaest godina, završila Gimnaziju, studirala engleski jezik i književnost, radila... U Crnoj Gori sam, evo, skoro deset godina, najprije u Tivtu, a sada u jednoj kućici u šumi koja zvanično pripada opštini Kotor.

Pišem od kada znam za sebe. Malo aktivnije, da ne kažem ozbiljnije, počela sam da pišem upravo nakon dolaska u Banjaluku. Pravljenje porodičnog stabla pratilo je i zapisivanje podataka o članovima naše porodice iz pričanja mojih roditelja i u tim razgovorima i prebiranjima po njihovim i mojim sjećanjima nastale su bilješke i za prve (kako će se nedavno ispostaviti) 'Kamenite priče'.

Objavljivala sam neke od njih na svom ličnom blogu (...sitničarnica...) ali i na 'Benkovačkom guvnu'. U pitanju je forum Benkovčana u rasijanju, gdje se – izeđu ostalog – nalazi i pravo jedno etnološko i književno blago priča, poezije, anegdota, riječi, izraza i raznih formi ćakule o ljudima, običajima i prezimenima kraja iz kojeg potičemo, a sve prikupljano i zapisano od cijelog mnoštva ljudi koji danas žive na maltene svim kontinentima.

Nekoliko entuzijasta ovog foruma, potpomognuti Udruženjem građana 'Ravni Kotari', uspjeli su 2010. godine iz mnoštva forumskih zapisa izdvojiti ono najvrijednije i objaviti na više od 500 stranica štiva 'Benkovačko guvno – Trg male guze' (Benkovčani znaju zašto ovaj naziv). Tu se nalazi i nekoliko mojih priča. 'Septembar' je jedina priča koja je bacila sidro i u ovoj zbirci i u mojim 'Kamenitim pričama'. Do poslije konkursa 'Priče iz komšiluka 2' nisam objavljivala."

Foto: Milka Kolundžić/MONDO



MONDO: Vaša nagrađena priča "Sirena" bavi se životom žena u konzervativnoj, patrijarhalnoj sredini, a radnja se dešava 50-ih godina prošlog vijeka. Da li se od tada nešto promijenilo u položaju žena u toj i sličnim sredinama?

"Štošta se desilo na ovoj lopti u tom 'međuvremenu', ne samo ženama, pa je prirodno da se i njihov položaj mijenjao. Ponekad se nešto desi, pa krenem da zamišljam kakav li bi bio život u mom kraju da nije bilo rata (tranzicija se dešava(la) i zemljama koje ne nose njegov balast). Zamišljam i vjerujem da bi se stanovništvo srednjih i manjih mjesta ponovo smanjilo, samo iz nekih drugih razloga.

Naše žene su sada samostalnije, školovanije, glasnije i daleko pokretljivije u nekim širim (ne samo teritorijalnim) kontekstima. Danas su one koje su nam generacijski majke samozaposlene tako što brinu o ljudima treće životne dobi u svojoj sredini ili preko mora – ostave porodicu i kuću i šest mjeseci provedu u Italiji čuvajući stare, pa se vrate na šest mjeseci kući, gdje ih strpljivo čeka sve ono 'drugo'.

Ono što je ostalo isto jesu jedna kameleonska sposobnost prilagođavanja žene novom vremenu, novoj sredini i nekom drugom i drugačijem svijetu, ali i stav po kome je nemoguće nešto ne moći, ne znati, ne uraditi, ili naprosto priznati poraz, jer previše toga zavisi od samo jedne, obične, ali ipak – žene."

Nekada je dovoljna ona jedna riječ, koja se više aktivno ne koristi, a koja me na nešto podsjeti. I oko te jedne riječi kasnije nastaje priča...

MONDO: Priče iz zbirke "Kamenite priče" dešavaju se uglavanom u Benkovcu, gradiću u sjevernoj Dalmaciji... Možete li u par rečenica da nam opišete vaš odnos prema tom mjestu? Šta je to što čini Benkovac posebnim u odnosu na druge gradove?

"U par rečenica zaista ne mogu. Mamini Šekarići su iz Goražda - tamo sam provela najljepša ljeta svog djetinjstva, plivati sam naučila upravo na Drini i za taj kraj me mnogo toga veže. Ali o svom dijelu Dalmacije mogla bih da pričam beskonačno i vama ponovo ne bi do kraja bilo jasno šta je u tome kamenitom kraju tako lijepo i vrijedno, te zbog čega prilikom priče o njemu mi Benkovčani kao da levitiramo jedan cenat iznad zemlje, zacakljenog pogleda. To je moja Hiperboreja..."

MONDO: Vjerovatno ste čitali i ostale priče iz zbirke "Priče iz komšiluka"... Da li su vam se neka priča ili autor posebno dopali? Kako vam se čini cijeli taj projekat?

"Čitala sam prošlogodišnje Priče iz komšiluka i u sjećanju su mi i sada snažno priče Dorat, Galama, Knjiga o tebi, Palenta i Zvuk tišine. Kasnije sam shvatila da neki od autora ovih priča već imaju svoje zbirke priča, pjesama, romane.

Šta da vam kažem – ovo je prvi književni konkurs na koji sam se prijavila. Bilo je u tom pozivu neke neposrednosti i otvorenosti zbog kojih sam pomislila – ma, zašto ne pokušati? Drago mi je što jesam, najprije zbog mogućnosti koju je priča 'Sirena' dala ostalim pričama, ali i zbog društva u kojem se ona našla u vašem izdanju 'Priče iz komšiluka 2', a koje je zaista prijatno i lijepo."

MONDO: Na koji način nastaju vaše priče? Da li inspiracija navire "kao bujica", ili tekst mora da se "cijedi" kao "iz kamena"?

"Ili nešto treće... Uvijek pri ruci imam papir i olovku. Desi se svakodnevno, da li u razgovoru ili u tišinama, a kada odemo porodično u Benkovac posebno, da neko nešto kaže i da ja to odmah moram da zapišem. Ne mora biti u pitanju ni priča ni anegdota - nekada je dovoljna ona jedna riječ, koja se više aktivno ne koristi, a koja me na nešto podsjeti. I oko te jedne riječi kasnije nastaje priča. Ili se dese neke nelijepe stvari, ili izgubim nekog, ali i dobijem nekog novog, pa osjetim potrebu da pišem o nama."

Foto: Imprimatur

MONDO: Kakva je situacija što se tiče književnosti u Kotoru, pa i šire u Crnoj Gori? Ima li nekih novih književnih glasova koji su vrijedni spomena?

"Malo mi je nezahvalno nešto kritički govoriti o književnoj sceni u koju nisam uključena aktivno, već tek kao – čitalac. Mogla bih da kažem da sam posljednje (iz ovih krajeva) čitala 'Lutajućeg Bokelja' Nikole Malovića, 'Bokeljske priče' Špira Račete i poeziju Vitomira Vita Nikolića, ali teško da možemo reći da se radi o novim glasovima, u pitanju su autori različitih književnih i stilova i era. Pored svih pošasti i zgubidana koje danas donosi, internetu pripadaju i zasluge za donošenje svih vrsta umjetnosti i u najmanje i najnedostupnije krajeve svijeta. Književnost nije izuzetak. Tu su elektronske verzije časopisa, zbirki priča i drugih književnih formi koje su samo 'klik' ili 'tač' daleko, e da samo ima želje i pažnje da se čitaju. Dosta se piše i objavljuje, a usuđujem se reći – i čita."

MONDO: Pratite li regionalnu književnu scenu, koga bi eventualno izdvojili?

"Ovo je kao onomad kada me je koleginica sa fakulteta navela da napravim spisak deset najboljih štiva koje sam u životu pročitala, a ja napravila spisak dvadeset autora i naslova i...i to mi je bilo malo. Jesu ovo sitne godine, ali čitalački staž nije mnogo sitniji od njih. Od regionalnih, ovovremenih autora, uvijek rado preporučujem Davida Albaharija, Gorana Petrovića, Mariju Jovanović, Dejana Atanackovića, Miljenka Jergovića, Olju Savičević Ivančević, Dragana Velikića, Tanju Stupar Trifunović, Damira Ovčinu i nema šansi da smijem da stavim tačku! A zaista uživam kada čitam djela neafirmisanih autora - tu zna da bude tako neobičnih ideja, jezika i, uostalom, priča."

MONDO: Šta za vas, intimno, predstavlja pisanje?

"Kada pišem o porodici ili nekim događajima iz prošlosti, pisanjem ih ponovo oživljavam. Ne za sebe, dakako, već za one koji dolaze poslije mene, a koji su rođeni na nekim drugim paralelama i meridijanima, te nisu stigli da čuju priče sa izvora niti su odrasli dišući onu ljekovitu ariju. Kada pišem neke druge i drugačije priče, naprosto mi se čini da moram, jer drugačije će se raspršiti kao da nikad nisu postojale. A ono što je pisanje za mene intimno možda je bolje da tako i ostane. U suprotnom - prestaje biti intimno."

........


Tagovi:
Sve vijesti