Prema podacima Vrhovnog suda, 30 tužbi su podnijela 34 lica, od kojih su 18 bile žene, piše Dan.
Prema podacima Vrhovnog suda, 30 tužbi su podnijela 34 lica, od kojih su 18 bile žene. Za šest godina doneseno je 16 pravosnažnih presuda, pri čemu je u svega šest slučajeva utvrđeno da je bilo mobinga i žrtve su četiri žene i dva muškarca.
Kada se radi o prekršajnim postupcima, zabilježena su svega tri predmeta koja su vođena protiv pravnog lica (institucije ili preduzeća) i odgovornog lica u pravnom licu.
Donijeta je jedna presuda kojom je mober kažnjen sa svega 400 eura.
Da žrtve mobinga pravdu ne traže na sudu, pa otuda i mali broj sudskih postupaka svjedoči i primjer Sanje Crnić koja kaže da je godinama bila žrtva zlostavljanja na radu. Ona smatra da je mobing u Crnoj Gori doživio eskalaciju krajem devedesetih godina kada je pripreman teren za stvaranje nove države.
Od tada do danas, kako ističe, niko u državnim i velikim tajkunskim firmama ne može da radi ako nije na kursu vladajuće garniture.
“Svega 30 postupaka za šest godina od kada Zakon o zabrani zlostavljanja na radu postoji je sraman broj i može da govori o sledećem, postali smo depresivno društvo koje je zaboravilo kako izgledaju ljudska prava koja svaki čovjek treba da ima, pa se po difoltu podrazumijeva da na poslu treba da vas kinje i ponižavaju. Ova brojka govori i o velikom strahu običnog građanina za vlastiti opstanak, jer, ko bude podigao glas protiv šefa, ili ne-dajBože poslodavca, tumači se kao da je podigao glas protiv države. Današnji poslodavci su zaštićeni državom i u toj zaštiti se osjećaju toliko komotno da su koristeći svoja prava zaboravili koje su im obaveze, a obaveza svih nas je da brinemo o ljudima oko nas. Svega šest presuda od ukupno 30 procesa govori upravo u prilog tome”, navodi Crnićeva.