Vasil Hadžimanov bend, stilski raznolik i na našim prostorima jedinstven muzički sastav koji uspješno kombinuje balkanski etno zvuk sa mnoštvom zapadnih muzičkih stilova, zatvorio je Prvi Podgorica Art Festival.
Sa frontmenom VHB-a, džez kompozitorom, klavijaturistom i aranžerom Vasilom Hadžimanovim razgovarali smo o tome zašto džez nije muzika za intelektualce i šta je potrebno učiniti da bi publika naučila da bez predrasuda i suvišnih očekivanja pusti da je, naprosto, vozi muzika.
Tvoje su riječi da je džez muzika koja nikada neće biti mainstream, ali će se slušati dok je svijeta i vijeka. Je li bilo teško opstati u takvom muzičkom žanru, a da nijednog trenutka ne zaboraviš „šta si htio da kažeš“?
"Nije bilo lako, daleko od toga da je sve išlo “kao po puteru”. Sa druge strane, nigdje na svijetu nije lako baviti se umjetničkim izrazom koji nije komercijalan. To uvijek podrazumijeva ekstra trud i ekstra ljubav, dodatno požrtvovanje i hrabrost. Ali ja sam naprosto zavisan od ove muzike i ne mogu bez nje, svirao bih je kako god da okreneš. Nekako sam uspio da ostanem dosljedan i da ne moram da se bavim nekim drugim “muzikama” koje me ne interesuju, da bih od toga živio. Zaista vjerujem u to da ako ste zacrtali nešto u životu, ako date sve od sebe i to mnogo volite, uvijek se na neki način to i vrati".
Nasljednik si muzičke tradicije porodice Hadžimanov. Mora da je bilo olakšanje to što si u najbližem okruženju, takoreći kod kuće, imao „uho“ za ono što stvaraš?
"Naravno da jeste. Ja sam prve životne lekcije i lekcije iz muzike naučio od roditelja i tetke, koji su bili velike zvijezde u staroj Jugoslaviji. Posmatrao sam kako rade, na koji način pristupaju poslu, tako da iz najranijih dana vučem te lekcije i tako se i sam ponašam. To je možda neka stara škola, ali mislim da je i prava škola".
Sjećaš li se trenutka u kom si shvatio da nisi više sam sa svojom muzikom i sa svojim talentom, već da postoje neki ljudi, ne malo njih, koje raduje i koji iščekuju šta će sljedeće da izađe iz tvog studija? Kakav je to osjećaj?
"Osjećaj je prekrasan, jer ako imaš ambiciju da sviraš javno, onda ti je bitno šta će se desiti sa “druge strane”. Ako sa druge strane imaš muk, odmah znaš da nešto ne radiš kako treba. Interakcija i komunkacija sa publikom je jako bitna i njihova reakcija na to što radiš je velika inspiracija. Jedni druge inspirišemo i nadopunjavamo. Svirali smo svuda po Evropi, u Japanu, da ne pominjem Ex-Yu region, i reakcije su uvijek dobre. Uvijek su osmijesi na licima tih ljudi koji dođu da nas čuju".
Džez nazivaju i muzikom za intelektualce... Ipak mi se čini da ono što vi stvarate nije hermetički zatvoreno za širi auditorijum i da je vaša publika šarolika.
"Tačno je da ne moraš da budeš vrsni poznavalac džez muzike da bi slušao naše koncerte. Na neki način, u našoj muzici sve je dozvoljeno, ima dosta improvizacije i slobode. Ali, ni inače mi se ne čini da je džez za intelektualce. Opšte prisutna degradacija muzike i umjetnosti kriva je za to što džez muzičara nema više. Ja nikada ne očekujem da na džez koncert dođe 20.000 ljudi, ali, sa druge strane, bilo bi ih sigurno više kada bi se neko malčice potrudio da ipak pusti tu muziku na radiju i televiziji, da se o njoj piše u novinama... Svaka umjetnost te prvo dotakne u dušu, prvo osjetiš neku emociju, a tek potom se njome baviš na nekim drugim nivoima. Nijedna umjetnost ne polazi od intelektualne spoznaje. Ili ti se dopadne, pa ti onda seciraš i istražuješ zašto ti se dopala, ili ti se ne dopadne. Tako i džez funkcioniše. Potrebno je samo edukovati publiku da se okrene umjetnosti i kulturi tako što će biti spremna za nešto što još nije vidjela ili čula. Umjetnost je upravo to, taj trenutak kada kažeš “Ajde, sad me vozi”… odvedi me na neko mjesto gdje nisam bio ili sam bio i želim da to ponovo osjetim. Moraš da se prepustiš, da budeš dio svega toga. Ako nastupiš sa nekim unaprijed postavljenim očekivanjem, kao što se ide na pop koncerte, gdje svi slušaju hitove, pjevaju, onda je sve uvijek isto i to je manje-više to. Ovdje je potpuno drugi princip. Kad naučimo ljude da nauče taj princip onda će možda da otkriju neke stvari za koje nisu ni znali da postoje".
U kojoj mjeri otkrivaju? Kakvo je stanje danas kada je u pitanju interesovanje za džez? I dalje mnogo bolje nego prije deset, a mnogo gore nego prije 20 godina?
"Otprilike tako. Ali,moram da kažem da sam posljednjih godina sve zadovoljniji, jer ima puno mladih muzičara do kojih dolazi džez, koji su jako posvećeni i talentovani i mnogo bolje zvuče nego mi kad smo bili klinci".
To je “iz prve ruke”, s obzirom na to da si sada i pedagog…
"Tako je. Predajem u Makedoniji kao gostujući profesor, a i privatno držim časove. Imam nekoliko studenata koji su zaista fenomenalni, tako da opet dolazimo do onoga da potencijala ima, materijala ima, samo nedostaje prostora da se to negdje ipak vidi i pokaže. Zato su važni festivali poput vašeg PAF-a. Danas je, nažalost, sistem vrijednosti takav da svi idu na sigurno, svi su preplašeni, mnogo toga se gleda kroz novac. A mi,eto, ipak radimo to što radimo, i sasvim ok i zarađujemo".
Sva izdanja i muzika VHBand-a u Srbiji su proglašeni za umjetnička djela od kulturnog značaja za tu zemlju. S obzirom na opšte stanje u kulturi o kojem smo govorili, zanima me: imate li vi nešto od toga osim ponosa što ste stvorili nešto značajno u svojoj zemlji?
"Nemamo, nažalost, ništa. U Srbiji se struktura vlasti promijenila više puta, da bi se na kraju svela na istu priču. Na kulturu niko ne obraća pažnju, ona je uvijek “posljednje rupče na sviralče”. I ministri kulture dolaze pro forme, bez interesovanja da nešto zaista promijene. Tako se vrtimo u krug, sve ostaje na šačici entuzijasta, na izvođačima i autorima koji su ili uporni i dosljedni i hoće da stvaraju na ovom prostoru, ili dignu ruke i pobjegnu odavde. Uslovi za život su definitivno takvi da svaka logika govori da ne treba ovdje živjeti. Mi smo, eto, i dalje tvrdoglavi".
Imao si lijepu saradnju sa Darkwood Dub-om, u jednom naizgled nespojivom miksu u koji se uključila i tvoja tetka Bisera. Što si donio Darkvudima, a što oni tebi?
"Sa Darkvudima sam naučio i vidio neki drugi svijet, drugi sistem rada, drugu scenu... Ta škola znači mi i za moj bend.Svaka saradnja sa kreativnim ljudima koji rade nešto interesantno i hrabro je dobra. Imali smo jako puno lijepih trenutaka, dobrih pjesama, koncerata"…
Stižu li do tebe neki zanimljivi zvuci iz Crne Gore?
"Kolege koje su negdje po godištu slični nama, Vlado Maraš, Šule Jovović i ekipa i dalje rade i i dalje su sjajni. Vidim da ima i neke dječurlije koja će to da nastavi. Tako da ima i ovdje potencijala, samo tim ljudima treba pružiti šansu, dati im prostora da sviraju i oni će vam sigurno donijeti nešto svježe i novo".
