Šta se pije u "Ricu"

Francuzi su toliko ponosni na svoja vina, da su nekim gradovima nadenuli imena po najboljim berbama - šalio se Oskar Vajld na račun galske opsjednutosti božjim nektarom. Jedna od najbogatijih nijemih karata ove Vajldove geografije smještena je u podrumu čuvenog hotela "Ric" (Ritz).

"Dobar podrum mora da ima konstantnu temperaturu. Naša klimatizacija je podešena između 15 i 16 stepeni. Treba da bude i velika vlažnost, oko 70 odsto. Ne treba da bude mnogo svijetla. I, podrum treba dobro zaključati, jer vina su skupa", kaže za "Novosti" Žan-Klod Rije, šef "vinske službe" čuvene francuske palate.

Jednakostrana podrumska prostorija, dugačka tridesetak metara u kojoj su kasete naslagane nekoliko metara u visinu, strogo se krije od očiju javnosti. "Ništa lijepo i specijalno na oko. Sve je napravljeno tako da se, prije svega, sačuva vino", veli "Ricov" somelije.

Za one koji ne hrle u gastronomske avanture, ili i sami nisu odlični poznavaoci berbi, ključar "Ricovog" podruma je tu da bi se njegov savjet poslušao. "Mnogo toga zavisi od afiniteta gosta, ali i od toga šta jede. Recimo, s ribom kao što je list, predlažemo beli'„burgonj'. Uz svinjski kotlet ide crno."

Ima i onih koji, međutim, ne haju za standarde. "Svako ima svoj ukus. Sve je prihvatljivo ako klijentu odgovara."

Na meniju je oko hiljadu različitih vrsta i ukusa, izbor pada i na osnovu cijene, od koje se inače vrti u glavi. Najjeftinije boce su oko 55 eura, dok najskuplji, "petris", košta cijelih 9.000. Dvostruka doza, u varijanti "magnum", litar i po, staje sitnicu od 14.500, koliko i automobil srednje klase.

"Ovo vino je veoma rijetko. Puni se izuzetno malo boca. Dolazi iz regiona Pomerol, vrsta je stoprocentni 'merlo' i smatra se jednim od najboljih francuskih vina. Gosti ga poručuju nekoliko puta godišnje", objašnjava Rije.

Žan-Klod Rije kaže da se svjetska ekonomska kriza u "Ricu", baš, i ne osjeća. "U restoranu ručaju gosti hotela, ali ima i Parižana koji su zaljubljeni u dobru trpezu. Imamo goste svih nacionalnosti - Japance, Kineze, Ruse, Amerikance."

A gosti, svaki sa svojim navikama. "Kad boce nema u podrumu, ponekad se treba dobro i brzo snaći. Ko ima specifičnu želju, ako naruči ujutro, u principu može da očekuje da će za večeru na stolu imati svoju omiljenu flašu."

Rijetke boce stižu tokom dana iz Bordoa, nekog drugog regiona, države, kontinenta. "Imali smo gosta koji je htio da pokloni dosta skupo vino, kalifornijski 'skriming igl'. Tražili smo ga svuda i, na kraju, uspjeli da ga pronađemo, u Ženevi. Stiglo je za 48 sati. Flaša je koštala oko dvije i po hiljade eura."

Najstarija u "Ricovom" podrumu je boca konjaka iz 1830, dok doajen među vinima datira iz 1947. Može odmah da se naruči. "Šato pavi maken", košta "samo" 850 eura. Ali, ko zna šta ćete zateći unutra... "S kolekcionarskom bocom, nikada se ne zna unapred. Klijent mora da pristane da prihvati rizik", upozorava gospodin Rije.

Ipak, za utjehu kaže da je 1947. bila dobra godina i da su velike šanse da je vino dobro.

Desi se, međutim, da bude i loših iznenađenja. Kako reče Ciceron, ljudi su kao i vino: s vremenom - dobri su još bolji, a loši se ukisele... U vinskoj karti je i "šato margo" iz 1953. po cijeni od 3.500, dok "magnum" varijanta iz 1961. košta 11.300. Za "šato brion" treba izdvojiti 4.000. Uz francuska, tu su i vina iz drugih zemalja.

Prosječna cijena po narudžbini u restoranu je, inače, 200 eura po flaši. "Ljudi, u principu piju sve manje. Stil života se promijenio. Potrošnja se smanjila. Naručuje se, u principu, jedna flaša na dvoje."

Za ručak, u glavnom restoranu hotela, "Espadonu", po meniju tokom nedelje, ovde treba izdvojiti 80 eura, a vikendom 115. Večera je intimnija i skuplja, i košta od 175 do 225. Sve to, naravno, bez vina. S čašom, iz selekcije restorana, meni se 'penje' na 350. Ostalo, po volji i debljini novčanika. Tokom nedelje, sto u principu može da se rezerviše već za sutradan, neradnim danima treba biti malo strpljiviji. Barovi "Vandom" i "Hemingvej" su neformalniji, i jeftiniji.

(MONDO)