U decembru 2010. godine, tuniski ulični prodavac Muhamed Bazizi zapalio se u znak protesta ispred vladine kancelarije u malo poznatom gradu Sidi Buzid.
Za nekoliko dana, njegov čin prkosa pokrenuo je revolucionarni pokret koji se promeškolio Bliskim Istokom i Sjevernom Afrikom, svrgavajući neke dugogodišnje autoritarne režime.
Osvrćući se unazad, ustanci, poznatiji kao Arapsko proljeće, donijeli su skromne političke, socijalne i ekonomske dobitke za neke od stanovnika regiona. Ali oni su takođe izazvali stravično i trajno nasilje, masovno raseljavanje i pogoršanje represije u djelovima regiona. Ove grafike pokazuju kako su se životi onih u šest žarišta arapskog proljeća - Bahreinu, Egiptu, Libiji, Siriji, Tunisu i Jemenu - promijenili, u dobru ili u zlu, od preokreta započetog prije deceniju.
Demokratija
Demonstrante su motivisali mnogi faktori, ali analitičari kažu da je zajednička tema bila zalaganje za dostojanstvo i ljudska prava. U mnogim zemljama su vjerske tenzije takođe igrale značajnu ulogu. Na primjer, islamističke stranke su dobile vlast u nekada sekularnom Tunisu i Egiptu (iako samo privremeno u drugom). U međuvremenu, duboke sektaške podjele pomogle su da se pokrenu antivladini pokreti u Bahreinu, Siriji i Jemenu. Samo je Tunis napravio trajni pomak ka demokratiji, dok se Egipat povukao, a Libija, Sirija i Jemen spirale u dugotrajne građanske ratove.
Životni standard
Mnogi ljudi na Bliskom istoku borili su se finansijski zbog pada cijena nafte, velike nezaposlenosti i korupcije među političkim elitama koje su, između ostalih razloga, uspijevale na račun običnih građana. Stope siromaštva bile su visoke, posebno u ruralnim oblastima. Ni u jednoj zemlji se životni standard nije značajno poboljšao od revolucija, a čak je i opao u područjima razorenim sukobima.
Nezaposlenost mladih
Mnoge pobune vodili su studenti i drugi mladi ljudi frustrirani vladinom korupcijom i nedostatkom ekonomskih prilika. Nezaposlenost mladih u regionu i dalje je najviša na svijetu i pogoršala se u nekoliko zemalja, što je u nekim slučajevima podstaklo proteste.
Sloboda štampe
Sloboda štampe u regionu danas je gora nego u godinama prije pobune. Mnoge vlade agresivno su radile na suzbijanju bilo kakve kritike u medijima, a strani i lokalni novinari češće će biti zatvoreni, ubijeni ili im će rad biti cenzuriran od njihovih vršnjaka u većini drugih regiona svijeta. Egipat je postao jedan od najboljih svjetskih zatvornika novinara otkako je predsjednik Abdel Fatah al-Sisi preuzeo vlast 2013. godine.
Premještanje stanovništva
Građanski ratovi nakon ustanka u Libiji, Siriji i Jemenu izazvali su masovno raseljavanje. U mnogim slučajevima strane vojne intervencije su pogoršale nasilje i nered. Samo sukob u Siriji stvorio je više od pet miliona registrovanih izbjeglica i preko šest miliona interno raseljenih ljudi.
Internet
Internet i društveni mediji bili su vitalni alat za mobilizaciju demonstranata Arapskog proljeća i dokumentovanje nekih vladinih nepravdi. U godinama koje su uslijedile, zemlje poput Egipta stegle su kontrolu nad sajber prostorom ograničavanjem pristupa Internetu, donošenjem zakona koji olakšavaju cenzuru i zatvaranjem ljudi zbog njihovih antivladinih postova na mreži. Samo je Tunis povećao slobodu interneta, posebno zaštitom slobode izražavanja i štampe prema svom ustavu iz 2014. godine.
Korupcija
Neke zemlje, poput Tunisa, pokušale su da odgovore na pozive protestanata za boljim upravljanjem, uključujući stvaranjem agencija za borbu protiv korupcije i novim zakonima za zaštitu uzbunjivača. Međutim, korupcija i dalje traje i pogoršava se širom regiona. Naročito je zastrašujuće u zemljama koje je riješio građanski rat.
Osnaživanje žena
Ravnopravnost polova nije bila primarni fokus Arapskog proljeća, ali žene su preuzele vodeću ulogu u protestima uprkos prijetnji rodno zasnovanim nasiljem. Tokom poslednje decenije, neke zemlje su zabilježile blagi porast zastupljenosti žena u vladi, ali generalno je region malo učinio na poboljšanju statusa žena. Ipak, u zemljama, uključujući Egipat i Tunis, žene više govore protiv nepravdi sa kojima se suočavaju.
Žal za pukovnikom
Početnu euforiju posle svrgavanja višedecenijskog režima nedugo psole odlaska sa vlasti Moamera Gadafija, u Libiji smijenila žal za pukovnikom, prenijeli su mediji. Dok su se sukobljene vlasti i milicije bore za kontrolu nad rasparčanom zemljom, bogatom naftom, žitelji Tripolija su bili iscrpljeni nestašicama struje, rastom cijena i nedostatkom novca. Libija je nestabilna, pri čemu političke i vojne rivalske snage sabotirale održivu državu i bore se protiv džihadista.
"Nerado ovo kažem, ali živjeli smo bolje pod prethodnim režimom", naveo je tada 42-godišnji farmaceut Fejza el Nas za agenciju AFP, dodajući da danas Libijci satima čekaju ispred banaka ne bi li izmolili nešto sopstvenog novca, dok je sve trostruko skuplje.