Bogatije nacije su automatski i zdravije, tvrdi Lari Samers, ekonomski savjetnik Baraka Obame.
Sociolozi britanskog Univerziteta Kembridž, međutim, smatraju drugačije.
Ti stručnjaci su proučili podatke o 22 zemlje tokom gotovo pedesetogodišnjeg perioda, da bi provjerili tačnost vjerovanja da se stimulisanjem privrednog rasta automatski poboljšava nivo javnog zdravlja.
Pokazalo se da pomenuta tvrdnja ne važi za sve slučajeve, već se dešava da zdravlje neke nacije opada i u situaciji kad se nacionalni prihod povećava.
Greška je u tome što političari često imaju u vidu samo ekonomski rast, a zanemaruju individualni životni standard stanovnika, prije svega pitanje siromaštva i ekonomske nejednakosti.
Samers je privredni rast i unaprijeđenje zdravlja stanovništva prvi put doveo u vezu u jednom izvještaju iz 1996. godine, a otad je to postala "formula vodilja" kako za ministre zdravlja mnogih zemalja, tako i za globalna finansijska tijela čiji je zadatak podrška međunardnom razvoju.
Tim iz Kembridža je razmotrio efekte siromaštva i nejednakosti u 22 južnoameričke zemlje između 1960. i 2007. godine, analizirajući i odnos tri standardna pokazatelja javnog zdravlja - očekivanog životnog vijeka, stope mortaliteta djece i stope smrtnosti od tuberkuloze - s bruto domaćim proizvodom (BDP) po stanovniku, kao merilom privrednog rasta.
Pokazalo se da, u principu, svaki procenat rasta BDP-a dovodi do smanjenja smrtnosti novorođenčadi za 1,2 odsto i produžavanja očekivanog životnog vijeka za 22 dana.
Međutim, ako je uz rast BDP-a beleženo i povećanje nejednakosti u društvu, smrtnost novorođenčadi se smanjivala u manjoj mjeri (0,9 odsto na svaki procenat BDP-a više), dok se mortalitet tuberkuloznih bolesnika uopšte nije smanjivao, a očekivani životni vijek se nije produžavao.
S druge strane, kada se nejednakost u društvu smanjivala, jedan procenat rasta BDP-a rezultirao je smanjenjem smrtnosti novorođenčadi za 1,5 odsto, smanjenjem stope smrtnosti od tuberkuloze za 1,8 odsto i produženjem očekivanog životnog vijeka za 51 dan.
U svjetlu ovih nalaza, jedan od autora istraživanja, dr Lari King ističe da bi svetski političari, centralne banke i međunarodne političke organizacije trebalo mnogo više da se bave smanjenjem siromaštva i nejednakosti, a ne samo time kako da se poslije globalne finansijske krize obnovi visoka stopa ekonomskog rasta. U protivnom, mozda rizikuju znatan gubitak ljudskih života.
(Tanjug)