Na ozonskom pokrivaču Arktika "rupa" pet puta kao površina Njemačke.
Na ozonskom pokrivaču Arktika pojavila se "rupa" pet puta kao površina Njemačke, i po veličini
dostigla prvi put istanjenje ozonskog omotača iznad Antarktika, saopštili su danas istraživači.
Izazvana velikom hladnoćom na Sjevernom polu ova ogromna rupa se tokom petanaest dana ove godine pomjerila iznad istočne Evrope, Rusije i Mongolije, zbog čega je povremeno stanovništvo u tim djelovima izložena višim nivoima ultraljubičastog zračenja, dodali su naučnici.
Ozon, troatomski kiseonik, formira se u stratosferi gdje filtrira ultraljubičaste zrake koji štete vegetaciji i mogu da izazovu rak kože ili kataraktu.
Taj prirodni štit je redovno napadnut kod polova tokom zime i proljeća, djelimično i zbog hemikalija koje ljudi koriste u sistemima rashladjivanja i raspršivačima. Proizvodjnja tih hemikalija je zabranjena Protokolom iz Montreala iz 1989. godine, ali im je potrebno mnogo vremena da potpuno išceznu, pa su još prisutni u atmosferi.
Medjutim izrazito jaka hladnoća je glavni faktor za uništavanje ozona, ocjenjuju naučnici.
Rupa u ozonskom pokrivaču je obično mnogo veća na Antarktiku nego na Arktiku jer je tamo mnogo hladnije. Do sada su istraživanja pokazivala da su na Sjevernom polu istanjenja ozonskog pokrivača
promjenljiva i mnogo ograničenija nego u južnoj hemisferi.
Međutim satelitska posmatranja u periodu od zime 2010. do proleća 2011. pokazala su da je ozonski pokrivač na Arktiku znatno istanjen na visini izmedju 15 i 23 kilometara, a najveći gubici pokrivača - preko 80 odsto - zabilježeni su na visini izmedju 18 i 20 kilometara.
"Prvi put je toliko veliko istanjenje pokrivača da možemo da govorimo o rupi u ozonskom sloju na Artkiku", navodi se u studiji objavljenoj danas u britanskom naučnom časopisu Nature.
"Uništenje ozona počelo je u januaru i zatim se tako ubrzalo da su koncentracije ozona u toj oblasti bile daleko manje nego prošle godine", rekla je Gloria Meni (Gloria Manney), iz laboratorije u
Kaliforniji.
Posbeno niske vrijednosti zabilježene su tokom 27 dana u martu i početkom aprila na površini od oko dva miliona kvadratnih kilometara, što je skoro pet puta površine Njemačke ili Kalifornije,
rekla je ova naučnica.
Tokom aprila ta istanjena površina se pomjerila na Rusiju, Mongoliju i istočnu Evropu, što je trajalo oko petnaest dana prije nego što se razišla. Merenja na tlu pokazala su "neuobičajeno visoke nivoe"
ultraljubičastih zraka u tom periodu, rekla je Meni.
(Beta)