Srpski kauboji, članovi Unije vestern strijelaca, žive po pravilima Divljeg zapada koje je upoznao novinar "Politike".
Snijeg vije kao na planinama Montane, ali odmetnik kao što je Džesi Džejms suočavao se i s gadnijim stvarima od beogradskih minus osam.
Možda ga je saobraćajna ludnica na Brankovom mostu podsjećala na slavne dane, kada je bježao od potjere plave konjice i lovaca na glave. Ali, od kada je federalni šerif propisao novi zakon o saobraćaju, žuta traka je prohodna za autobuse, taksiste i desperadose poput Džesija, tako da mu je trebalo svega desetak minuta da stigne do saluna, nekoliko milja sjeverno od Rio Save.
Zakoračio je u salun dugim korakom, odmjerio zlokobnim pogledom goste koji su pijuckali viski, kažiprstom pomilovao šešir, izvadio iz futrole od goveđe kože svoj crni kolt "pismejker” i odložio ga na sto.
Činilo mi se da sekunde traju kao dani, jer čovjek koji je sjedio u uglu nije od onih koji skreću pogled kada ga ošinu oči najtraženijeg bjegunca, koji dvadeset godina preživljava na korak ispred zakona.
Dok Holidej se cinično nasmijao. Proklinjao sam dan kada sam se sa šerifom Hombreom dogovorio o sastanku kod OK "11. april", na brežuljku prekrivenim snijegom koji su domoroci davno nazvali Bežanijska kosa.
Tada je ušao krupni momak u crvenom kožnom prsluku. Zastao je pored stola za kojim je sjedio Džesi. Klimnuo mu je glavom. Isti, hladnokrvni pokret ponovio je kada su mu se oči susrele s ledenim očima Doka Holideja.
Potom je polako spustio svoju "vinčesterku 73" na jedini prazan sto u salunu. Mamuze Divljeg Bila Hikoka jezivo su zaškripale kada se naglo okrenuo ka Džesiju.
"Gdje ste, šta ima?", promumlao je Bil i sjeo za moj sto. Takvi tipovi ne pitaju da li je slobodno. Bilo je kasno da pobjegnem. "Je l’ stigao Hombre", upitao je.
Džesi Džejms je dobacio preko stola:
"Gužva je, traži parking. Jedva sam se dovukao iz Železnika!"
Dok je procijedio: "Hajde da požurimo, čekaju me pacijenti."
Bilo je to jedno od najuzbudljivijih popodneva u posljednje vrijeme: sjedio sam sa srpskim kaubojima! Pravim, registrovanim, naoružanim, koji pucaju za šaku dinara.
U njihovom glavnom štabu, smještenom u kafiću strelišta "Trijumf", ispijao sam viski s članovima Unije vestern strijelaca, malo poznatog sportskog udruženja koje se bavi – akcionim kaubojskim gađanjem: pucanjem iz brvnare, uz upotrebu jake petarde koja simulira dinamit, gađanjem s kule…
Zaljubljeni u mitologiju Divljeg zapada, oni u slobodno vrijeme žive po njegovim pravilima: Džesi Džejms je zapravo Stevan Latovljević, pedesetosmogodišnjak iz Železnika, koji umjesto divljeg mustanga, jaše na sjedištu vozila beogradskog Centra za socijalni rad.
Dok Holidej je tokom radnog dana oftalmolog Danijel Trajković, ljekar u jednoj privatnoj ordinaciji. Divljem Bilu kršteno ime je Mirko Krivokapić. Kada ne puca iz svog srebrnog kolta na strelištu, on trguje polovnim diližansama, mahom uvezenim iz Njemačke. Divlji Bil namjerava da ove godine otvori prvi pravi srpski salun, s leptir vratima i lošim viskijem.
Konačno, u kafić je zakoračio šerif Hombre, radnik privatne firme za obezbjeđenje. Po izvodu iz matične knjige rođenih, on je Slobodan Ilić, predsjednik asocijacije. Iza predsjednika uvijek korača generalni sekretar, Old Šeterhend (Milorad Sudar), finansijski stručnjak u "Partizanu".
"Od detinjstva smo bili opčinjeni vesternima i romanima o Divljem zapadu, a kad smo porasli bavili smo se uglavnom amaterski streljaštvom. Slučajno sam pročitao da u svijetu već 30 godina postoje brojne asocijacije vestern strelaca. Ovaj sport je, podrazumijeva se, nastao u Americi. Okupili smo se prije pet godina i počeli da organizujemo turnire. U proleće 2008. registrovali smo se kod Ministarstva omladine i sporta", priča šerif Slobodan o pionirskim danima kaubojskog pokreta u Srbiji koga je uveliko zahvatila beogradizacija.
Samo dvojica jahača na duge staze su iz provincije: zlatar Dobrica Milojković, poznatiji kao Sani Boj, i vlasnik ergele pitomih konja iz Vlasotinca Nebojša Lalović, za prijatelje Rančer.
Na evropskim i svjetskim prvenstvima, takmičari se registruju po nadimcima iz vestern mitologije. Tako je Slobodan postao Hombre. Bilo je logično da oftalmolog Trajković poteže kao Dok Holidej. Ali, kakav je to dvostruki život srpskih kauboja ako među njima ne obitava Vajat Erp?
Doajen revolveraške kaste je arhitekta u penziji, sedamdesettrogodišnji Todor Toša Popović, bivši savjetnik za građevinske investicije "Invest banke".
Dok je onaj Vajat pucao iz "mirotvorca" da bi stišao duhove u Dodž Sitiju i Tumpstonu, Toša Popović uživa u druženju s prijateljima, slušajući kantri stvari u kožnom prsluku, svilenoj košulji i izblijedjelim farmerkama.
Grupa kauboja iz Srbije u svoju Uniju je učlanila i djevojke – Neodoljivu Kejti (Jelena Docić), instruktorku u streljačkom klubu Partizan, i Tamaris (Tamaru Đorđević), studentkinju španskog i majstora realnog aikida. Kaubojke iz Beograda obožavaju da gađaju "vinčesterkom".
Samo pištolji uz koje pozira 30 kauboja nisu lažnjaci, već originali ili vjerne replike iz doba od 1850. do 1899. godine. Na takmičenja se ne odlazi u civilu, već u uniformama koje su apsolutne vjerne modnim trendovima iz druge polovine 19. vijeka, koje su ovjekovječili Džon Ford, Sem Pekinpo, Klint Istvud ili Serđo Leone.
Odrastajući na mitskim filmovima kao što su "Tačno u podne", "Poštanska kočija", "Moja draga Klementina", "Tragači" ili "Neoprošteno", srpski kauboji shvataju da zapravo nikada nisu odrasli. I tu je tajna njihovog dvostrukog života: kada zarade za život u ovom svijetu, sele se u onaj drugi, mnogo neviniji i bajkovitiji, Divlji zapad.
Zato mi je Old Šeterhend stavio tri metka u burence svog sivog kolta "pejsmejker", čija je cijev dugačka sedam i po inča i predložio mi da postanem 31. srpski kauboj, koji puca za šaku dinara.
Vjerna kopija koltovog modela iz 1873. godine, kojim su Džesi, Dok i Divlji Bil stotine protuva poslali u vječna lovišta, teška je kilogram i stotinak grama. Nije mi jasno kako se revolveraši nisu okilavili, noseći ih u futrolama oko butina, ali, šta je, tu je: potegao sam i metu dva puta pogodio oko srca, a trećim metkom joj otkinuo uvo. Iz saluna sam izašao kao Buč Kasidi.
Beogradski kauboji uvoze oružje od italijanske firme "Umberti" iz Breše i to je zaista skup sport. Kolt košta i do 500 evra, polovna "vinčesterka" može da se nađe po istoj cijeni, dok nova košta oko 700, tako da su srpski kauboji ozbiljno pogođeni globalnom recesijom.
Meci koštaju od 40 do 70 dinara. Prema međunarodnim propozicijama, za nastup je potrebno četiri oružja: dva revolvera, puška sačmarica i karabin u pištoljskom kalibru, piše "Politika".
(MONDO/Foto: "Politika")