Amerikanac Bernard Medof, najveći svjetski finansijski prevarant koji je svoje klijente „olakšao" za 65 milijardi dolara, dobio je 150 godina zatvora
Ipak, finansijske prevare nisu njegov ekskluzivni izum, širom svijeta on je imao brojne prethodnike.
Čarls Ponzi (1882-1949) važi za prvog velikog majstora sistema finansijskih piramida. Ime Ponzi je na engleskom govornom području toliko poznato, da se sistem piramida tamo zove „Ponzijev trik", prenio je njemački državni radio "Dojče vele".
Taj prevarant je potencijalnim ulagačima govorio da u trgovini međunarodnim papirima mogu da ostvare profit od 400 odsto. Onima koji su bili spremni da mu povjere svoj novac obećavao je da će u roku od 90 dana njihov kapital biti udvostručen. Uspio je da od 40.000 mušterija izmami gotovo 10 miliona dolara, od kojih je na kraju 4,3 miliona - progutao mrak.
Sistem piramida poznat je i u Njemačkoj - najpoznatiji je onaj koji je osmislila Damara Bertges. Školovana kao hotelijerka u Švajnfurtu, prozvala se predsjednicom „Evropskog kraljevskog kluba" - udruženja kakvo do tada nije postojalo.
Dobronamerni ulagači su tom klubu između 1991. i 1994. godine povjerili dvije milijarde nemačkih maraka. „Kraljica" Damara obećavala im je da će okončati prevlast zlog kapitala. Pogodila je duh vremena, jer banke i prije 15 godina nisu bile na dobrom glasu. Njen sistem, koji se sastojao od 80 fiktivnih firmi, propao je 1994. godine.
Bernard „Berni" Kornfeld je utro nove puteve u oblasti investicionih sertifikata. Godine 1955. u Parizu je uložio nekoliko stotina dolara u otvaranje društva za otvorene investicione fondove sa vrijednosnim papirima. Poslove je sklapao sa Amerikancima stacioniranim u Evropi, pa je na taj način mogao da zaobiđe i američke i evropske poreske propise.
Kasnije je osnovao sopstveno investiciono društvo, „Servis za inostrane investitore" (ISO), koje je 1960. godine postalo akcionarsko društvo sa sjedištem u Panami.
Zaposlio je 25.000 zastupnika koji su u Evropi prodavali njegovih 18 investicionih fondova, prije svega malim ulagačima u Njemačkoj. Tokom prve decenije poslovanja, IOS je postao vrijedan 2,5 milijarde dolara. Dobar dio novca ulagača je nestao u zamršenim poslovima u kojima su se preplitali drugi fondovi.
Kornfeld je uspio da dobije i podršku nekih poznatih ličnosti za svoje „poslovne ideje". Jedan od poznatih Njemaca koji je u poslu sa Kornfeldom neslavno prošao bio je političar Erih Mende. Kada je nastupila kriza na berzi, a svi oni koji su mogli prodali svoj udio u Konrfeldovom društvu, sistem je doživio krah, navodi njemački državni radio.
Kelnska banka „Herštat" bila je mala, ali njen slom je 1974. poprilično potresao finansijski svijet. Posledica tog sloma bile su izmjene više njemačkih zakona i propisa o finansijskom poslovanju.
Sve je počelo 1971, slomom monetarnog sistema Breton Vuds i fiksnih deviznih kurseva. Trgovci devizama su se našli u novoj situaciji - oni su mogli da, uz ulaganje velikih suma, izvuku dobar profit i iz najmanjih promjena kurseva. To je postala specijalnost banke „Herštat".
Posebno uspješan je bio Dani Datel, koji je u toj banci karijeru počeo 1958. kao praktikant. U banci je izbila neka vrsta zlatne groznice - većina službenika je ulagala novac u ovaj posao, u koji su se uključili bukvalno svi - od direktora do portira.
Godine1973, ova banka je raspolagala sa 24 milijarde tadašnjih maraka - stečenih trgovinom devizama. 1974, učestale su greške u poslovanju koje su dovele do ogromnih gubitaka i služba finansijskog nadzora je naložila zatvaranje „Herštata".
Mladi trgovac akcijama Žerom Kervijel, u banci Sosijete Ženeral važio je kao osobenjak i računarski genije koji raspolaže povjerljivim saznanjima o kontrolnim sistemima banke. I zaista, u jednom trenutku on je isključio te sisteme, i upustio se u trgovinu finansijskim derivatima u kojoj je povremeno pokušavao da zaradi 50 milijardi evra - bez mogućnosti da ostvari lični profit.
Da je uspjela, trgovina bi donijela dobit prije svega samoj banci. Tako je prokockao ukupno 4,9 milijarde banke „Socijete Ženeral" - prije nego što su njegovi pretpostavljeni otkrili čime se bavi.
Gubitke od oko 1,1 milijardu dolara, prouzrokovao je mladi trgovac akcijama Nik Lison. On je u Singapuru, daleko od svoje otadžbine, bio svoj sopstveni kontrolor - pa je tako i ruinirao svog poslodavca, britansku banku „Tradišensbenk Berings".
On je stalno ulagao novac na tokijskoj berzi, uzdajući se u rast japanskog indeksa „Nikei", ali vrijednost „Nikeija" je padala i padala, Lison je dugo uspijevao da prikrije ogromne gubitke. Na kraju je pobjegao iz banke, ostavivši na računaru cedulju na kojoj je pisalo: „Žao mi je". Kasnije je o svemu napisao knjigu, po kojoj je 1999. snimljen i film, navodi "Dojče vele".
(Tanjug)